Razotkrivanje: Kada je baka odlučila otkriti istinu o mojoj brizi za nju
“Jesi li ti uzela bakin novac?” – glas moje tetke Mirele parao je tišinu dnevnog boravka, dok su svi pogledi bili upereni u mene. Srce mi je lupalo kao ludo, a ruke su mi drhtale dok sam pokušavala shvatiti što se upravo događa. Baka Zora, koju sam njegovala posljednje tri godine otkako je pretrpjela moždani udar, sjedila je u kutu sobe, pogleda spuštenog prema podu. Nikad nisam vidjela toliko tuge i sumnje u njenim očima.
“Mirela, kako možeš tako nešto reći? Znaš da bih za baku dala sve na svijetu!” – glas mi je bio promukao od suza koje sam gutala. Ali Mirela nije popuštala. “Netko je uzeo 2.000 kuna iz bakinog ormara. Ti si jedina koja ima ključ od stana.”
Baka je šutjela. Nije me pogledala. U tom trenutku osjećala sam se kao da mi se cijeli svijet ruši. Sjećanja su mi navirala: kako sam joj mijenjala pelene, hranila je žlicom, vodila je na terapije, sjedila uz njen krevet kad bi noću plakala od boli. Sve to sada nije vrijedilo ništa.
Moj brat Ivan sjedio je na kauču, gledao u mobitel i pravio se da ga se to ne tiče. Mama je stajala uz prozor i nervozno pušila cigaretu za cigaretom. Svi su šutjeli, a ja sam osjećala kako me guši nepravda.
“Bako, reci im! Znaš da ti nikad ne bih naudila!” – pokušala sam doprijeti do nje. Ona je samo slegnula ramenima i tiho rekla: “Ne znam više kome mogu vjerovati…”
Te riječi su me pogodile jače od bilo kakve optužbe. Nisam znala što da radim. Otišla sam u svoju sobu, zalupila vratima i pustila suzama da teku. U glavi mi se vrtjelo: kako je moguće da me vlastita obitelj tako lako osudi?
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je ledena. Mirela je stalno dolazila, navodno da pomogne baki, ali zapravo je samo nadgledala mene. Ivan se još više povukao u sebe, a mama je izbjegavala razgovor o svemu.
Jedne večeri, dok sam presvlačila baku, tiho mi je šapnula: “Znaš, Elizabeta… teško mi je. Ne znam više ni gdje sam ostavila naočale, a kamoli novac. Možda sam ga sama negdje sakrila… Ali Mirela stalno govori da si ti…”
Osjetila sam kako mi srce puca. “Bako, molim te, vjeruj mi. Nisam ja. Nikad ne bih…”
Nije odgovorila. Samo me pogledala onim svojim umornim očima i okrenula glavu.
Tjedni su prolazili, a napetost nije popuštala. Počela sam izbjegavati kuću, ostajati duže na poslu u knjižnici, samo da ne gledam te optužujuće poglede. Prijateljica Ana me tješila: “Elizabeta, moraš se izboriti za sebe! Ako šutiš, svi će misliti da si kriva.”
Ali kako dokazati nevinost kad nemaš dokaza?
Jednog dana Mirela je došla s nekim papirima i rekla: “Odlučili smo – baka ide u dom. Očito joj ovdje nije dobro kad nestaju stvari.”
Baka se rasplakala kao dijete. “Ne želim ići! Elizabeta me treba!”
Mirela ju je hladno pogledala: “Elizabeta ima svoj život. Ne možeš očekivati da te vječno njeguje.”
U meni se nešto slomilo. “Ako baka ide u dom zbog mene, onda idem i ja!” – viknula sam kroz suze.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što smo prošle zajedno – o pričama iz njenog djetinjstva u Lici, o ratnim godinama kad je izgubila muža, o tome kako me učila plesti i praviti štrudlu od jabuka. Nisam mogla dopustiti da ode tako.
Sljedećeg jutra odlučila sam razgovarati s njom nasamo.
“Bako, reci mi iskreno – vjeruješ li mi ili ne?”
Gledala me dugo, a onda tiho rekla: “Ne znam više što da mislim… Ali znam da si uvijek bila uz mene kad nitko drugi nije.” Suze su joj klizile niz lice.
Tada sam shvatila – nije problem samo u novcu ili optužbi. Problem je bio dublji: strah od starosti, nemoći i izdaje od onih koje najviše voliš.
Nekoliko dana kasnije dogodilo se nešto neočekivano. Ivan mi je poslao poruku: “Našao sam bakin novac iza ormara dok sam tražio punjač za mobitel. Sve je bilo tamo, u staroj kutiji od keksa.”
Osjetila sam olakšanje, ali i gorčinu. Nitko se nije ispričao. Mirela je samo promrmljala nešto sebi u bradu i nastavila kao da se ništa nije dogodilo.
Ali odnos s bakom više nikada nije bio isti. Povjerenje koje smo gradile godinama bilo je narušeno jednom pogrešnom optužbom.
Danas često razmišljam o tome koliko su riječi moćne i koliko lako mogu uništiti ono što gradimo cijeli život.
Možda će netko reći da sam trebala oprostiti i zaboraviti, ali kako zaboraviti osjećaj izdaje od onih koje najviše voliš?
Ponekad se pitam: koliko nas zapravo poznaju oni koji nam najviše znače? I koliko smo spremni riskirati za istinu kad nas svi drugi osude?