Tajna iza osmijeha moje snahe: Skriveno dijete
“Mama, moram ti nešto reći. Ali, molim te, nemoj odmah suditi.” Ivana je sjedio nasuprot mene za kuhinjskim stolom, ruke su mu drhtale dok je vrtio šalicu kave. Pogledala sam ga, srce mi je već bilo u grlu. Nikad nije bio dobar u skrivanju osjećaja, a sada je izgledao kao da nosi teret cijelog svijeta na leđima.
“Ivana, što se događa?” upitala sam tiho, pokušavajući zadržati miran ton. U dnevnoj sobi čula se tiha glazba, a kroz prozor su dopirali zvukovi djece iz susjedstva. Sve je bilo tako obično, a opet… osjećala sam da će se moj svijet uskoro promijeniti.
“Na poslovnom putu u Sarajevu… upoznao sam nekoga. Nije bilo ništa ozbiljno, ali… osjećam se izgubljeno. Ne znam što želim. Ana i ja već mjesecima ne razgovaramo kako treba. Kao da smo stranci pod istim krovom.”
Zastao je, a ja sam osjetila kako mi se dlanovi znoje. Ana, moja snaha, uvijek je bila tiha, povučena. Nikad nije tražila pažnju, ali bila je dobra majka mojoj unuci Lani. Ipak, nikad nisam uspjela probiti zid koji je gradila oko sebe.
“Ivana, brak nije igračka. Znaš koliko sam se borila da ti i sestra imate normalan dom nakon što je tvoj otac otišao. Ne možeš samo tako…”
Prekinuo me pogledom punim boli. “Znam, mama. Ali osjećam se kao da živim s nepoznatom osobom. Ana nešto skriva od mene. Znam to. Osjećam to već godinama.”
Te noći nisam mogla spavati. Prevrćala sam se po krevetu, misli su mi bile kao razbacane puzzle. Što ako je Ana zaista nešto skrivala? Je li moguće da sam sve ove godine gledala, a nisam vidjela?
Sljedećih dana promatrala sam Anu s novim očima. Bila je još povučenija nego inače, često bi nestajala u sobu pod izlikom glavobolje ili bi dugo gledala kroz prozor dok bi Lana crtala za stolom. Jednog popodneva, dok sam slagala rublje u hodniku, začula sam tihi razgovor iz dječje sobe.
“Lana, znaš da te mama voli najviše na svijetu?” Anin glas bio je tih i drhtav.
“Znam, mama. Ali zašto si tužna?” upitala je Lana.
Nisam čula odgovor, ali osjetila sam težinu u zraku. Te večeri odlučila sam razgovarati s Anom.
“Ana, mogu li te nešto pitati?” sjela sam do nje na kauč dok su Ivana i Lana gledali crtiće.
Pogledala me iznenađeno, oči su joj bile crvene.
“Znam da nije lako pričati o nekim stvarima, ali… Ivana misli da nešto skrivaš od njega. Zabrinuta sam za vas oboje. Ako ti mogu pomoći… reci mi.”
Dugo me gledala, kao da procjenjuje može li mi vjerovati. Napokon je progovorila:
“Prije nego što sam upoznala Ivana… bila sam u vezi s jednim dečkom iz Mostara. Zvala se Emir. Bila sam mlada i naivna. Kad sam ostala trudna, on me ostavio. Rodila sam sina – Adnana – i dala ga na posvajanje jer nisam imala nikoga ni ništa. Godinama nisam znala gdje je ni kako je. Kad sam upoznala Ivana, bojala sam se reći mu istinu. Bojala sam se da će me svi odbaciti ako saznaju za moju prošlost.”
Suze su joj tekle niz lice dok je pričala.
“Prije nekoliko mjeseci javila mi se žena iz Sarajeva – Adnanova posvojiteljica. Rekla mi je da Adnan želi upoznati svoju biološku majku. Sve ove godine nosim tu bol u sebi i ne znam kako dalje.”
Osjetila sam kako mi srce puca na tisuću komadića zbog te mlade žene koja sjedi preda mnom i drhti od straha i srama.
“Ana… zašto mi nisi rekla ranije? Zašto si sve to nosila sama?”
“Nisam htjela uništiti vašu obitelj. Znam koliko ste vezani uz Lanu i Ivana… Bojala sam se da ćete me svi gledati drugačije.”
Te noći dugo smo razgovarale. Prvi put sam vidjela Anu bez maske – ranjivu, iskrenu i slomljenu. Obećala sam joj da ću biti uz nju, ali znala sam da će istina kad-tad izaći na vidjelo.
Nekoliko dana kasnije Ivana je pronašao poruke na Aninom mobitelu – razgovore s Adnanovom posvojiteljicom. Bio je bijesan i povrijeđen.
“Zašto mi nisi rekla? Kako si mogla skrivati tako nešto od mene? Jesam li ti ja stranac?”
Ana je plakala, pokušavala mu objasniti sve što je meni rekla, ali Ivana nije mogao slušati.
“Ne mogu vjerovati da si godinama živjela s nama i šutjela! Kako da ti opet vjerujem?”
Lana je stajala na vratima sobe i gledala roditelje kako se svađaju. Srce mi se kidalo zbog nje.
Tjedni su prolazili u napetosti i šutnji. Ivana se povukao u sebe, Ana je bila sjena žene kakvu sam poznavala, a Lana je postajala sve tiša.
Jednog dana Ana mi je rekla: “Moram otići u Sarajevo i upoznati Adnana. Moram to napraviti zbog sebe – i zbog njega.” Pogledala me molećivo: “Hoćeš li poći sa mnom?”
Nisam dvojila ni sekunde.
Putovanje do Sarajeva bilo je ispunjeno tišinom i nervozom. Kad smo stigle do male kuće na periferiji grada, Ana je drhtala od straha.
Vrata nam je otvorila žena srednjih godina s toplim osmijehom.
“Vi ste Ana? Adnan vas čeka unutra.”
Ušla sam za Anom u dnevni boravak gdje je sjedio dječak od petnaestak godina – isti Anine oči, ista boja kose.
Ana mu je prišla polako: “Adnane…”
Dječak ju je gledao bez riječi nekoliko trenutaka pa joj prišao i zagrlio ju jako kao da želi nadoknaditi sve izgubljene godine.
Plakale smo obje dok smo gledale taj prizor.
Na povratku kući Ana mi je šapnula: “Hvala ti što si bila uz mene kad nitko drugi nije mogao razumjeti.”
Kad smo stigle kući, Ivana nas je čekao na pragu. Pogledao je Anu dugo i teško pa rekao: “Ne znam hoću li ti moći oprostiti odmah… ali želim pokušati zbog nas i zbog djece.”
Svi smo plakali te večeri – od tuge, olakšanja i nade.
Danas često razmišljam: Koliko nas živi sa skrivenim teretima iz prošlosti? Koliko puta sudimo drugima ne znajući njihovu bol? Možemo li zaista oprostiti onima koje volimo kad nas najviše povrijede?