Tajna ponuda moje svekrve: Cijena doma i povjerenja
“Jelena, hajde sjedi, moramo ozbiljno razgovarati,” rekla je svekrva Mara dok je kiša lupala po prozorima njenog stana na Grbavici. Pogledala me onim svojim prodornim očima, kao da zna sve moje tajne. U ruci je držala šalicu kave, ali ruke su joj drhtale. Osjetila sam kako mi srce lupa, jer kad Mara kaže da je nešto ozbiljno, to nikad ne završi dobro.
“Znaš, ja sam već stara. Ovaj stan mi je prevelik, a tvoj i Markov je baš taman za mene. Imam prijedlog: zamijenimo se. Ti meni svoj stan, ja tebi ovaj. Ali…” zastala je i pogledala me ravno u oči, “…samo ako svoj stan prepišeš na mene.”
Osjetila sam kako mi se krv povlači iz lica. “Ali, Mara… to je moj stan. Tata mi ga je ostavio kad je umro. To je jedino što imam svoje.”
“Znam, dijete, ali ja sam ti kao druga majka. Zar mi ne vjeruješ? Pa Marko je moj sin! Sve ostaje u obitelji,” nasmiješila se, ali osmijeh joj nije stigao do očiju.
Te večeri nisam mogla spavati. Marko je ležao pored mene, okrenut leđima. “Jesi li znao za ovo?” šapnula sam.
“Mama mi je nešto spominjala, ali nisam mislio da će te ovako pritisnuti. Znaš kakva je ona… uvijek mora imati kontrolu nad svime,” odgovorio je tiho.
Sutradan sam otišla na posao u školu s glavom punom misli. U zbornici me dočekala kolegica Sanja: “Jelena, jesi dobro? Izgledaš kao da nisi oka sklopila.”
“Ma ništa… obiteljske stvari,” promrmljala sam.
Navečer sam nazvala mamu u Osijeku. “Mama, Mara mi nudi zamjenu stanova, ali hoće da svoj prepišem na nju. Šta da radim?”
Mama je šutjela nekoliko sekundi. “Jelena, pazi se. Znam da voliš Marka, ali njegova obitelj… Sjećaš se kad su ti prošle godine sakrili pozivnicu za onu svadbu? I kad ti je šogorica uzela novac iz ladice pa su svi šutjeli? Ne vjeruj im slijepo.”
Te riječi su me proganjale cijeli tjedan. Mara me svaki dan zvala: “Jesi odlučila? Znaš, ja neću još dugo moći sama ovdje…” Marko je bio sve nervozniji: “Zašto ne možeš jednostavno vjerovati mojoj mami?”
Jedne večeri došla sam kući i zatekla Maru i Marka kako šapuću u kuhinji. Kad sam ušla, naglo su zašutjeli.
“O čemu pričate?” upitala sam.
“Ništa važno,” odgovorio je Marko prebrzo.
Te noći sanjala sam oca kako stoji na pragu mog stana i govori: “Ne daj svoje za tuđe obećanje.” Probudio me osjećaj hladnoće i praznine.
Sljedeći dan Mara me dočekala pred zgradom s papirima u ruci. “Evo ugovora koje sam pripremila kod advokata. Samo potpiši i sve će biti riješeno.”
Pogledala sam papire – sve je bilo na njeno ime. Moj stan bi postao njen, a ona bi meni dala samo usmeno obećanje da mogu živjeti u njenom stanu dok ona ne odluči drugačije.
“Mara, ne mogu ovo potpisati. Žao mi je,” rekla sam drhteći.
Njen pogled se smračio: “Znači, ne vjeruješ ni meni ni svom mužu? Znaš li ti šta znači obitelj?”
Marko je bio bijesan kad sam mu rekla svoju odluku: “Uvijek moraš komplicirati! Nikad nisi bila dio naše obitelji! Možda bi ti bilo bolje da se vratiš kod svoje mame u Osijek!”
Tada sam prvi put ozbiljno pomislila na razvod. Sjetila sam se svih onih sitnih poniženja: kad su mi rekli da nisam dovoljno dobra za Marka jer nisam iz Sarajeva, kad su mi prigovarali što radim u školi a ne u banci kao njegova sestra Ivana, kad su mi uzeli ključeve od auta bez pitanja.
Sanja me zagrlila na poslu: “Jelena, moraš misliti na sebe. Stan ti je jedina sigurnost. Ako ga izgubiš zbog tuđih igara, nikad si nećeš oprostiti.”
Prolazili su dani u napetosti. Mara je prestala zvati, Marko je šutio ili vikao. Jedne večeri došao je kući pijan i rekao: “Možda si ti stvarno pogriješila što si se udala za mene.” Te riječi su me pogodile kao nož.
Otišla sam kod mame u Osijek na nekoliko dana. Tamo sam prvi put nakon dugo vremena osjetila mir. Šetala sam Dravom i razmišljala o svemu što sam prošla.
Kad sam se vratila u Sarajevo, donijela sam odluku. Sjela sam s Markom za stol:
“Marko, volim te, ali neću dati svoj stan nikome. Ako to znači da više ne možemo biti zajedno – neka bude tako. Neću žrtvovati svoju sigurnost zbog tuđih manipulacija.”
Gledao me dugo bez riječi. Otišao je kod svoje mame i nije se vratio cijelu noć.
Sutradan mi je poslao poruku: “Možda si ti jedina koja ima hrabrosti reći ne mojoj mami. Žao mi je zbog svega. Treba mi vremena da razmislim o svemu.”
Danas sjedim sama u svom stanu i gledam kroz prozor kako kiša opet pada po Sarajevu. Ponekad se pitam jesam li pogriješila što nisam popustila radi mira u kući – ali onda se sjetim očeve poruke iz sna.
Je li vrijedno žrtvovati sebe zbog tuđih očekivanja? Koliko daleko treba ići zbog ljubavi – i gdje povući crtu?