Dvije godine kasnije: Udala sam se za razvedenog muškarca, a sada podnosim zahtjev za razvod – njegova kćerka i naši snovi stali su u 30 kvadrata
“Ivana, Tea dolazi kod nas. Upisala je fakultet u Zagrebu i nema gdje drugo. Znaš da joj je majka ostala u Sarajevu…” Darijev glas bio je tih, ali odlučan. Stajala sam nasred naše jedine sobe, okružena knjigama, sušilicom za veš i njegovim starim gitarama. Srce mi je preskočilo. “Ali Dario, gdje će spavati? Mi jedva dišemo ovdje!”
Nije odgovorio odmah. Samo je sjeo na rub kreveta i gledao u pod. “Ivana, ona je moja kćerka. Ne mogu je ostaviti na cesti.”
Znam da ne mogu biti sebična. Znam da je Tea dijete koje nije biralo ni razvod ni ovu situaciju. Ali nisam ni ja birala život u skučenom stanu od 30 kvadrata, s mužem koji sve više šuti i kćerkom iz prvog braka koja me gleda kao uljeza.
Prva noć kad je Tea stigla bila je tiha i napeta. Donijela je dva kofera i ruksak, a ja sam joj pokušala namjestiti improvizirani ležaj između ormara i radnog stola. “Hvala, Ivana,” rekla je tiho, ali nisam znala misli li to stvarno ili samo želi izbjeći svađu.
Dario je te večeri otišao ranije spavati. Ostale smo Tea i ja u polumraku, svaka na svom kraju sobe. “Znaš,” rekla sam nakon nekoliko minuta tišine, “nije mi lako ovo…”
“Ni meni,” odgovorila je brzo, gotovo prkosno.
Sljedećih tjedana naš stan postao je bojno polje neizgovorenih riječi. Dario je radio duže, a kad bi došao kući, pravio se da ne vidi napetost. Tea bi učila do kasno u noć, a ja bih pokušavala kuhati večeru bez da joj smetam. Svaki put kad bih otvorila ormar, njene stvari bi mi ispale pod noge. Svaki put kad bih sjela za stol, njezine knjige bi zauzimale pola površine.
Jedne večeri, dok sam prala suđe, čula sam kako Tea razgovara s majkom preko mobitela. “Ne mogu više ovako, mama,” šaptala je kroz suze. “Ivana me ne voli. Tata samo šuti. Osjećam se kao višak.”
Te riječi su me pogodile jače nego što sam očekivala. Nisam htjela biti zla maćeha iz bajke. Nisam htjela da se dijete osjeća nepoželjno. Ali nisam znala kako dalje.
Te noći sam prvi put ozbiljno razgovarala s Dariom o svemu. “Dario, ovo ne ide. Ne možemo svi živjeti ovako. Tea pati, ja patim… Ti si negdje između nas dvije i praviš se da ne vidiš ništa!”
Pogledao me umorno. “Što želiš da radim? Nemamo novca za veći stan. Ne mogu ostaviti Teu na cjedilu.”
“A što je sa mnom? Zar ja nisam tvoja obitelj? Zar ja ne zaslužujem malo mira?”
Nije imao odgovora.
Počela sam izbjegavati dom. Ostajala bih duže na poslu, šetala gradom bez cilja, samo da ne moram gledati tuđe stvari po svom stanu i slušati tuđe probleme.
Jednog dana sam naišla na staru prijateljicu, Mirelu, koja me odmah prepoznala po umornim očima. “Ivana, što ti je? Izgledaš kao da nosiš cijeli svijet na leđima.”
Ispričala sam joj sve – o Tei, o Dariju, o skučenosti i osjećaju da nestajem iz vlastitog života.
“Znaš što?” rekla mi je Mirela tiho. “Nisi ti kriva što si umorna. Nisi ti kriva što želiš svoj mir. Ali moraš odlučiti – ili ćeš se boriti za sebe ili ćeš pustiti da te ova situacija pojede do kraja.”
Te noći sam dugo razmišljala o njezinim riječima.
Sljedeće jutro sam sjela s Dariom za stol dok je Tea još spavala.
“Dario, ja više ovako ne mogu. Volim te, ali osjećam se kao gost u vlastitom životu. Zaslužujem dom u kojem mogu disati. Ako ne možemo zajedno pronaći rješenje, možda je vrijeme da svatko krene svojim putem.”
Gledao me dugo bez riječi. Znao je da govorim ozbiljno.
Tjedan dana kasnije podnijela sam zahtjev za razvod.
Nisam to napravila iz mržnje prema Tei ili Dariju, nego iz ljubavi prema sebi – prema onoj Ivani koja je nekad sanjala o sretnom domu i miru nakon posla.
Danas sjedim sama u malom stanu koji miriše na svježe oprano rublje i kavu. Nema više tuđih knjiga po stolu ni tuđih suza u kupaonici.
Ali ponekad se pitam: Jesam li mogla više razumjeti Teu? Jesam li trebala više razgovarati s Dariom? Ili jednostavno postoje situacije u kojima ljubav nije dovoljna?
Što vi mislite – gdje završava kompromis, a počinje žrtvovanje sebe?