Između dvije vatre: Kako sam izgubio porodicu zbog ljubavi
“Nije ona za tebe, Damire!” majčin glas odzvanjao je kroz stan, oštar kao nož. Stajao sam na pragu dnevne sobe, držeći Lejlu za ruku. Njene prste sam osjećao kako drhte, ali nije ih povukla. Otac je sjedio za stolom, šutio, gledao kroz prozor kao da ga se sve ovo ne tiče. Ali znao sam – tišina je kod nas uvijek bila najglasnija kazna.
“Mama, molim te…” pokušao sam, ali ona me prekinula.
“Neću da slušam! Nije iz naše familije, nije iz našeg grada, nema ni fakultet! Šta će reći ljudi? Šta će reći tvoja tetka Zora?”
Lejla je progutala knedlu. Znao sam da joj je teško. Došla je iz malog mjesta kod Bihaća, odrasla s ocem koji je radio u pilani i majkom koja je prodavala na pijaci. Nije imala ništa osim iskrenog osmijeha i topline koju sam osjećao svaki put kad me pogleda. Ali mojoj majci to nije bilo dovoljno.
“Mama, ja volim Lejlu. To je jedino što trebaš znati,” rekao sam tiho, ali odlučno.
Majka je ustala, lice joj je bilo crveno od bijesa. “Ako izađeš s njom iz ove kuće, nemoj se vraćati!”
Taj trenutak mi se urezao u pamćenje kao žig. Osjetio sam kako mi se srce cijepa na pola. Pogledao sam Lejlu – oči su joj bile pune suza, ali nije pustila ni jednu da sklizne niz obraz. Povukao sam je za ruku i izašli smo iz stana.
Prve sedmice bile su najteže. Stanovali smo u maloj garsonijeri na Grbavici, s pogledom na tramvajsku prugu. Lejla je radila u pekari, ja sam vozio dostavu za jednu firmu. Novca nije bilo puno, ali imali smo jedno drugo. Navečer bismo sjedili na prozoru, pili čaj i smijali se sitnicama – kako joj se tijesto zalijepilo za ruke, kako sam ja zaboravio kupiti mlijeko.
Ali svaki put kad bih prošao pored roditeljske zgrade, osjećao sam knedlu u grlu. Otac mi je jednom poslao poruku: “Majka ne popušta. Javi se kad budeš spreman da razgovaraš kao čovjek.” Nisam odgovorio.
Godine su prolazile. Lejla i ja smo dobili sina, Adnana. Bio je sav moj svijet – crne oči na majku, tvrdoglavost na mene. Prvi put kad sam ga odveo u park, sreo sam tetku Zoru. Pogledala me ispod oka i prošaptala: “Jadna tvoja majka…”
Lejla je osjećala teret moje porodice svaki dan. Ponekad bi me pitala: “Jesam li ti uništila život?” Grlio bih je i govorio: “Ne postoji niko drugi osim tebe.” Ali znao sam da lažem i njoj i sebi – jer dio mene je uvijek želio pomirenje.
Jednog dana, Adnan se razbolio. Visoka temperatura, hitna pomoć, bolnica. Sjedio sam pored njegovog kreveta i prvi put nakon godina nazvao majku.
“Mama… Adnan je bolestan. Ne znam šta da radim.”
S druge strane tišina, pa šapat: “Jesi li sretan sad? Jesi li zadovoljan što si nas sve rasturio zbog nje?”
Prekinuo sam vezu. Lejla me gledala – oči pune tuge i umora.
“Možda bi trebao otići kući,” rekla je tiho.
“Ovo je moj dom,” odgovorio sam.
Adnan se oporavio, ali ja nisam. Počeo sam sanjati roditeljsku kuću – miris bakine pite, zvuk starog radija u kuhinji, smijeh mog brata dok igramo šah na balkonu. Sve ono što mi je nedostajalo.
Lejla je primijetila moju tugu. Jedne večeri sjela je kraj mene i rekla:
“Damire, ako želiš otići – idi. Neću te zadržavati. Zaslužuješ biti sretan.”
Nisam otišao. Nisam mogao ostaviti ni nju ni sina. Ali zid između mene i porodice postajao je sve viši.
Godinama kasnije, kad mi je otac umro, otišao sam na sahranu sam. Majka me nije pogledala. Stajao sam kraj groba i osjećao se kao stranac među svojima.
Danas imam 42 godine. Adnan ide u srednju školu, Lejla radi u školskoj kuhinji. Roditeljski stan prolazim samo kad moram – majka još uvijek ne želi čuti za nas.
Ponekad sjedim na balkonu i pitam se: Je li vrijedilo? Jesam li bio sebičan ili hrabar? Može li čovjek biti svoj ako izgubi sve ono što ga je činilo njegovim?
Šta vi mislite – gdje završava lojalnost prema porodici, a gdje počinje pravo na vlastitu sreću?