Kad ljubav pređe granice: Priča o Lejli i Ivanu
“Lejla, gdje si bila sinoć?” glas mog oca odjeknuo je kroz stan čim sam zakoračila unutra. Pogledao me onim pogledom koji ne trpi laži, a ruke su mu drhtale dok je stiskao novine. Osjetila sam kako mi srce preskače, kao da će iskočiti iz grudi. Nisam imala snage slagati, ali istina je bila preteška.
“Bila sam s prijateljicom,” promucala sam, gledajući u pod. Znala sam da zna. U Sarajevu se sve sazna, pogotovo kad si kćerka Hasana iz mahale.
Ali nisam bila s prijateljicom. Bila sam s Ivanom, Hrvatom iz Zagreba kojeg sam upoznala na seminaru prošle zime. Sjećam se prvog susreta: snijeg je padao po Baščaršiji, a on je nespretno pokušavao naručiti ćevape na mom jeziku. Smijala sam se njegovom naglasku, a on je gledao u mene kao da sam jedina osoba na svijetu. Od tada, svaki naš susret bio je skriven iza laži i poluistina.
Moja majka, Ajša, uvijek je govorila: “Lejla, ti si naša nada. Ne sramoti nas pred svijetom.” Nisam željela biti sramota. Ali nisam mogla ni prestati misliti na Ivana. Njegove poruke stizale su svake večeri: “Nedostaješ mi. Kad ćemo opet?” A ja bih mu odgovarala: “Ne znam. Sve je teže.”
Jedne večeri, dok smo sjedili na klupi kod Vijećnice, Ivan je šutio duže nego inače. “Lejla, koliko još možemo ovako? Tvoji me nikad neće prihvatiti. Moji roditelji već su me pitali zašto stalno idem u Sarajevo. Ne mogu im reći istinu.”
Osjetila sam suze kako mi naviru. “Znaš li koliko bih voljela da mogu samo otići s tobom? Ali ne mogu ostaviti mamu samu. Tata bi me se odrekao. Znaš kako je kod nas…”
Ivan je uzdahnuo i uhvatio me za ruku. “Znam, ali ne mogu više biti tvoj skriveni život. Ili ćemo biti zajedno ili ćemo prestati.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Kod kuće je atmosfera bila sve napetija. Majka je šutjela, otac je postajao sve sumnjičaviji. Jedne noći čula sam ih kako šapuću u kuhinji.
“Hasane, ona nešto krije. Nije više ona ista Lejla,” rekla je majka.
“Pratit ću je sutra. Ako saznam da ima momka, pogotovo nekog… drugog vjere… znaš šta to znači za nas!” odgovorio je otac.
Te noći nisam spavala. Ujutro sam napisala Ivanu poruku: “Moramo razgovarati.” Sastali smo se kod Miljacke, gdje nas niko nije poznavao.
“Ivan, moj otac sumnja. Ako sazna za nas… bojim se šta bi mogao učiniti. Ne znam više šta da radim,” rekla sam kroz suze.
Ivan me zagrlio čvrsto kao nikad prije. “Lejla, dođi sa mnom u Zagreb. Počni novi život sa mnom. Ovdje ćeš uvijek biti zarobljena između tuđih očekivanja i vlastitih želja.”
Zagreb? Napustiti Sarajevo? Ostaviti majku samu s ocem koji bi joj zamjerio do kraja života? Nisam imala snage ni zamisliti to.
Dani su prolazili, a pritisak je rastao. Otac mi je zabranio izlaske, majka me pratila pogledom punim tuge i straha. Ivan je dolazio sve rjeđe; svaki put kad bi došao, osjećala sam se krivom što ga uvlačim u svoj pakao.
Jednog dana, dok sam sjedila sama u sobi, majka je tiho ušla.
“Lejla, znam da imaš nekoga. Samo te molim… nemoj nas sramotiti pred svijetom,” rekla je tiho.
“Mama, ja ga volim! Nije bitno što nije naš! Zar ti nikad nisi voljela nekoga koga nisi smjela?”
Majka je spustila pogled i suze su joj klizile niz lice.
“Jesam, Lejla… ali vidi gdje sam sada. Tvoj otac nikad ne bi oprostio da odeš s njim. Ja bih ostala sama…”
Te riječi su me slomile više nego bilo šta drugo.
Ivan me zvao te večeri: “Lejla, dolazim po tebe sutra. Ili idemo zajedno ili završavamo ovo zauvijek.”
Cijelu noć nisam oka sklopila. Gledala sam kroz prozor na Sarajevo koje volim i mrzim istovremeno – grad koji mi ne dopušta da budem svoja.
Ujutro sam spakovala torbu i krenula prema vratima. Majka me zaustavila na pragu.
“Ako odeš sada, nemoj se vraćati,” šapnula je kroz suze.
Stajala sam na stepenicama između dva svijeta – onog koji poznajem i onog koji želim.
Ivan me čekao kod tramvajske stanice.
“Jesi li sigurna?” pitao je tiho.
Pogledala sam prema svom stanu još jednom i osjetila kako mi se srce cijepa na pola.
“Ne znam više šta znači biti sigurna… Znam samo da ovdje više ne mogu disati,” odgovorila sam.
Krenuli smo prema autobusu za Zagreb bez riječi, svjesni da iza nas ostavljamo sve što smo bili – i možda sve što smo mogli biti.
Danas, dok sjedim u malom stanu u Zagrebu i gledam slike Sarajeva na zidu, pitam se: Je li ljubav vrijedna svega što izgubimo zbog nje? Ili smo samo žrtve svojih snova i tuđih strahova?