Ključevi tišine: Kako sam izgubila svoj dom u sopstvenoj kući
“Opet je bila ovdje, zar ne?” upitala sam tiho, gledajući u tragove blatnjavih cipela na svježe opranom parketu. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Nije bilo potrebe da pitam, znala sam odgovor. Mirza je slegnuo ramenima, izbjegavajući moj pogled.
“Mama je samo htjela ostaviti supu u frižideru, Ivana. Znaš kakva je, nije htjela smetati.”
Ali smetala je. Smetala je svaki put kad bih pronašla svoju šalicu na pogrešnom mjestu, kad bih osjetila miris njenog parfema u našem kupatilu ili kad bih na stolu zatekla svježe ubrano cvijeće iz njenog vrta. Smetala je jer sam osjećala da više nemam svoj dom, već da živim u nečijem tuđem prostoru, pod stalnim nadzorom.
Nisam uvijek bila ovakva. Kad smo se Mirza i ja doselili u ovaj mali stan u Sarajevu, bila sam puna nade. Oboje smo radili, štedjeli za svaki komad namještaja, sanjali o vikendima na Bjelašnici i dugim večerima uz filmove. Svekrva, Senada, bila je topla žena, uvijek spremna pomoći. U početku mi je godilo što brine o nama, što donosi domaće kolače i povrće iz bašte. Ali onda su počele sitnice: ostavljanje hrane bez pitanja, premještanje mojih stvari, dolazak bez najave.
Jednog jutra, dok sam još bila u pidžami, Senada je ušla s ključem koji smo joj dali “za svaki slučaj”. Nisam stigla ni oprati zube, a ona je već stajala u kuhinji, komentirajući kako bi trebalo drugačije slagati tanjire. Osjećala sam se kao dijete uhvaćeno u nestašluku.
“Ivana, dušo, nisi još doručkovala? Znaš da nije zdravo preskakati obroke. Evo, donijela sam ti pitu od tikve.”
“Hvala, Senada, ali… mogla si nazvati prije nego što dođeš.”
Osmijeh joj je bio blag, ali odlučan. “Ma šta ću zvati, pa ja sam vam kao druga mama. Nema tu tajni među nama.”
Ali bilo je tajni. Bilo je mojih granica koje su svakim danom postajale sve tanje.
Mirza nije vidio problem. “Pa šta ako dođe? Pomogne nam, donese nešto fino… Znaš da joj puno značimo.”
“Ali meni treba moj mir! Moj prostor!” viknula sam jednom, glasom koji me iznenadio.
Te večeri nisam mogla zaspati. Gledala sam u plafon i pitala se jesam li ja ta koja pretjeruje. U Bosni i Hrvatskoj porodica je svetinja, naučeni smo da poštujemo starije, da ne dižemo glas protiv roditelja muža ili žene. Ali gdje sam tu ja? Gdje su moje potrebe?
Sljedećih tjedana situacija se pogoršavala. Senada bi dolazila kad nas nema, ostavljala poruke na frižideru: “Ivana, kupila sam ti deterdžent – onaj bolji!” ili “Mirza, popravi slavinu!” Počela sam osjećati tjeskobu svaki put kad bih čula zvuk ključa u bravi.
Jednog dana, dok sam slagala veš, pronašla sam svoju najdražu majicu – izblijedjelu i smanjenu. Senada ju je oprala na pogrešnoj temperaturi.
“Ne mogu više ovako!” rekla sam Mirzi kroz suze. “Osjećam se kao gost u vlastitoj kući!”
On je šutio dugo, a onda tiho rekao: “Znam da ti nije lako… Ali ona to radi iz ljubavi.”
“A gdje je ljubav prema meni? Zar ja ne zaslužujem poštovanje?”
Te noći donijela sam odluku. Sutradan sam pozvala Senadu na kafu.
Sjedile smo za stolom, a ruke su mi drhtale dok sam govorila:
“Senada, želim da znaš da cijenim sve što radiš za nas. Ali meni treba moj prostor. Molim te da nam vratiš ključ od stana. Nije mi lako ovo tražiti… ali osjećam se kao da gubim sebe.”
Gledala me šokirano, a onda su joj oči zasuzile.
“Ivana… samo sam htjela pomoći. Znaš da nemam nikog osim vas.”
“Znam… ali ako želimo imati dobar odnos, moramo postaviti granice.”
Mirza je kasnije bio ljut.
“Zar nisi mogla biti malo strpljivija? Sad si povrijedila moju mamu!”
“A šta je sa mnom? Zar ja nisam važna?”
Dani su prolazili u tišini. Senada nije dolazila, ali ni Mirza nije bio isti prema meni. Počela sam sumnjati u svoju odluku – jesam li sebična? Jesam li previše tražila?
Ali onda sam prvi put nakon dugo vremena osjetila mir. Skuhala sam kafu i sjela na balkon, gledajući kako sunce zalazi iza Trebevića. Osjetila sam svoj dom – napokon svoj.
Ponekad se pitam: Je li moguće imati granice i ljubav pod istim krovom? Ili uvijek moramo birati između sebe i drugih?