Majčina tišina: Strah od razvoda i tajna o sinu
“Ivana, što se događa s Leonom? Opet je učiteljica zvala iz škole!” glas mog supruga Damira odjeknuo je kroz stan, dok sam pokušavala smiriti ruke koje su mi drhtale nad sudoperom. Pogledala sam kroz prozor, tražeći spas u sivom zagrebačkom popodnevu, ali spas nije dolazio.
“Ništa posebno, Damire. Samo… malo je povučeniji zadnjih dana,” slagala sam, a glas mi je bio tanak kao konac.
Damir je sumnjičavo stajao iza mene. “Ivana, ne laži me. Znam kad nešto skrivaš. Leon ima devet godina i još uvijek ne zna čitati kao ostala djeca. Učiteljica kaže da ne prati nastavu, da ne razumije zadatke. Što se događa?”
Osjetila sam kako mi srce udara u grlu. Znala sam istinu već mjesecima – Leon ima razvojne poteškoće, dijagnosticirane u Klaićevoj bolnici. Logopedkinja, psihologinja, svi su mi rekli isto: treba mu posebna podrška, individualni rad, možda čak i posebna škola. Ali nisam imala snage reći Damiru. Bojala sam se da će ga to slomiti, da će nas to slomiti.
Damir je bio čovjek stare škole, odrastao u malom mjestu kod Travnika, gdje su djeca morala biti jaka, zdrava i poslušna. Njegov otac bi ga tukao zbog svake greške, a Damir je uvijek govorio: “Moje dijete neće biti slabo.” Zbog toga sam šutjela. Zbog toga sam lagala.
“Ivana!” povisio je glas. “Ne mogu više ovako! Osjećam se kao stranac u vlastitoj kući!”
Okrenula sam se prema njemu, oči su mi bile pune suza. “Molim te, Damire… samo mu treba malo više vremena. Sve će biti u redu.”
Ali ništa nije bilo u redu. Svaku večer sam sjedila uz Leona dok je pokušavao pročitati rečenicu iz udžbenika. Slova su mu bježala pred očima, ruke su mu drhtale od napora. “Mama, zašto sam ja glup?” pitao bi me tiho.
“Nisi glup, ljubavi. Samo si poseban,” šaptala sam mu u kosu.
Noću bih plakala u kupaonici, da me nitko ne čuje. Bojala sam se Damirove reakcije više nego ičega na svijetu. Zamišljala sam kako bi vikao, kako bi možda otišao, ostavio nas same. U našoj zgradi na Trešnjevci već su dvije obitelji prošle kroz razvod – svi su šaptali o tome na stubištu. Nisam htjela biti ta žena koju sažalijevaju.
Jednog dana, dok sam čekala Leona ispred škole, prišla mi je njegova učiteljica, gospođa Marija.
“Ivana, moramo razgovarati. Leon treba pomoć – ozbiljnu pomoć. Razmišljali ste o logopedu?”
Lagano sam kimnula glavom. “Jesmo… radimo na tome,” slagala sam opet.
Marija me pogledala s razumijevanjem. “Znam da nije lako priznati sebi da dijete ima poteškoće. Ali nije sramota tražiti pomoć. Nije sramota reći istinu suprugu.”
Te večeri nisam mogla zaspati. Damir je hrkao pored mene, a ja sam gledala u strop i razmišljala o svemu što bih mogla izgubiti – brak, dom, sigurnost… ali najviše sam se bojala izgubiti Leona.
Sljedećih tjedana napetost je rasla. Damir je postajao sve nervozniji, Leon sve povučeniji. Počeo je mokriti u krevet, a ja sam to skrivala perući plahte rano ujutro prije nego što bi Damir ustao.
Jedne subote došao je trenutak istine. Damir je pronašao izvještaj iz bolnice koji sam zaboravila sakriti.
“Što je ovo?” pitao je tiho, ali u njegovom glasu osjećala se oluja.
Pogledala sam ga u oči prvi put nakon dugo vremena. “Leon ima razvojne poteškoće. Treba mu pomoć stručnjaka… već mjesecima idem s njim na terapije. Nisam ti rekla jer… jer sam se bojala da ćeš nas ostaviti.”
Damir je šutio dugo vremena. Onda je ustao i izašao iz stana bez riječi.
Taj dan nisam znala hoće li se vratiti. Leon me pitao: “Gdje je tata? Jesam li ja kriv?”
Zagrlila sam ga najjače što sam mogla. “Nisi ti kriv ni za što na svijetu.” Ali nisam bila sigurna vjerujem li sama u to.
Damir se vratio kasno navečer, mirisao je na cigarete i kišu.
“Zašto mi nisi rekla?” pitao je slomljenim glasom.
“Bojala sam se,” priznala sam kroz suze.
Sjeo je do mene na kauč i dugo smo šutjeli.
“Ne znam mogu li ovo… Ne znam jesam li dovoljno jak za ovakvu borbu,” rekao je tiho.
Tog trenutka znala sam da smo izgubili nešto što smo godinama gradili – povjerenje.
Sljedećih mjeseci živjeli smo kao stranci pod istim krovom. Damir je sve više izbivao iz kuće, a ja sam postajala sjena žene kakva sam nekad bila. Leon je napredovao uz pomoć stručnjaka, ali cijena koju smo platili bila je previsoka.
Na kraju Damir nije mogao podnijeti teret – otišao je kod svoje majke u Bosnu i više se nije vratio.
Ostali smo Leon i ja sami u našem malom stanu na Trešnjevci. Svaki dan gledam sina kako se smiješi dok crta svoje čudne svjetove na papiru i pitam se: Jesam li pogriješila što sam šutjela? Je li ljubav opravdanje za laž? Može li istina ikada biti manje bolna od laži?
Što biste vi učinili na mom mjestu?