Naša djeca su nas pokušala izbaciti iz vlastite kuće: Priča o izdaji pod vlastitim krovom
“Zvonko, ne možeš više tako!” viknuo je Ivan, moj stariji sin, dok je lupao šakom o stol u dnevnom boravku. Njegov glas je odjekivao kroz kuću koju sam gradio ciglu po ciglu, godinama odricanja i rada na baušteli u Njemačkoj. Nada, moja žena, stajala je pored mene, drhteći rukama dok je stiskala rub pregače. Dina, naš mlađi sin, šutio je, ali pogled mu je bio tvrd, kao da je već donio odluku.
“Što to znači? Ovo je naša kuća!” odgovorio sam, osjećajući kako mi se srce steže. Nikada nisam mislio da ću doživjeti dan kad će mi vlastita djeca reći da više nisam dobrodošao pod vlastitim krovom.
Sve je počelo prošle zime. Ivan se vratio iz Zagreba nakon što mu je propao posao u IT firmi. Dina je već bio tu, radio je u lokalnoj trgovini i stalno se žalio na male plaće i skupe stanarine. Nada i ja smo ih uvijek dočekivali raširenih ruku. “Djeca su nam sve,” govorila bi Nada svako jutro dok bi kuhala kavu.
Ali kako su mjeseci prolazili, atmosfera u kući se mijenjala. Ivan je počeo preuzimati kontrolu nad svakodnevnim odlukama: “Tata, ne možeš više voziti auto, preopasno je za tebe u tvojim godinama.” Dina je počeo donositi prijatelje bez pitanja, a često bi ostajali do kasno u noć. Osjećao sam se kao gost u vlastitom domu.
Jedne večeri, dok sam sjedio na balkonu i gledao u prazno dvorište, Nada mi je tiho rekla: “Zvonko, bojim se da nas više ne poštuju. Kao da smo im teret.”
Nisam joj znao što reći. Sjetio sam se svih onih godina kad sam radio po 12 sati dnevno u tuđini, slušao tuđe jezike i trpio poniženja samo da bih im mogao kupiti knjige za školu i platiti more svako ljeto. Sve zbog njih.
Konflikt je eskalirao kad su Ivan i Dina jednog dana došli s papirima. “Tata, mama, mislimo da bi bilo najbolje da vi odete kod tete Marije u Bosnu na neko vrijeme. Nama treba prostor, a vi ste ionako već stariji…” Ivanov glas bio je hladan, gotovo poslovan.
Nada je zaplakala. Ja sam samo gledao u njih, ne vjerujući što čujem.
“Zar vas nismo naučili što znači dom? Zar smo vam toliko malo značili?” pitao sam ih kroz suze koje su mi navirale.
Dina je slegnuo ramenima: “Tata, vremena su teška. Nama treba sigurnost. Ti si svoj život proživio.”
Te noći nisam spavao. Nada je tiho jecala pored mene. Ujutro sam otišao do susjeda Ivice po savjet. On me pogledao s tugom: “Zvonko, nisi jedini. Moj brat iz Osijeka isto je završio kod sina u podrumu. Djeca danas misle da im sve pripada.”
Pokušali smo razgovarati s Ivanom i Dinom još nekoliko puta. Svaki put bi završilo svađom. Ivan je prijetio da će nas prijaviti za zanemarivanje ako ne pristanemo otići. Dina je govorio da će dovesti odvjetnika.
Nada se povukla u sebe. Počela je svakodnevno odlaziti na groblje svojoj majci i moliti za snagu. Ja sam dane provodio u radionici iza kuće, popravljajući stare alate samo da ne mislim na ono što se događa.
Jednog dana stiglo nam je pismo iz općine – zahtjev za promjenu vlasništva nad kućom. Ivan i Dina su pokušali prepisati kuću na sebe bez našeg znanja.
Tada sam pukao. Pozvao sam ih obojicu za stol.
“Slušajte me dobro! Ova kuća nije samo zidovi i krov! Ovo su naši životi, naše uspomene! Ako vas nije sram pred Bogom, barem se sjetite svega što smo vam dali!”
Ivan me gledao bez riječi. Dina je prvi put spustio pogled.
Nada se pridružila: “Ako nas izbacite, izbacujete i dio sebe. Sjetite se toga kad budete sami sjedili za ovim stolom.”
Nakon toga su danima šutjeli s nama. Atmosfera je bila ledena.
Na kraju smo odlučili otići na nekoliko tjedana kod moje sestre u Zenicu da razmislimo što dalje. Dok smo pakirali kofere, Nada mi je šapnula: “Jesmo li pogriješili što smo im sve dali? Jesmo li ih razmazili?”
Sjedim sada na balkonu sestrine kuće i gledam zalazak sunca nad Bosnom. Srce mi je teško kao kamen.
Pitam vas: Je li moguće da ljubav prema djeci može biti toliko slijepa da ne vidimo kad nas izdaju? Što biste vi učinili na našem mjestu?