Noć Kad Su Moji Snovi Pukli: Priča o Prvom Plesu i Porodičnim Ranjama

“Lana, pa zar stvarno misliš obući TO?” mamin glas odjeknuo je kroz stan kao hladan tuš. Stajala sam pred ogledalom u dnevnoj sobi, držeći rub svoje plave haljine koju sam sama izabrala na pijaci u Sarajevu. Srce mi je kucalo kao ludo; prvi školski ples bio je večeras, a ja sam sanjala o tom trenutku mjesecima. Tata je sjedio za stolom, listajući novine, ali podigao je pogled i kiselo se nasmijao: “Ma pusti dijete, možda će biti najšarenija na plesu. Samo joj još fali crveni nos pa da bude prava klaunica.”

Osjetila sam kako mi se obrazi žare. U grlu mi je stajala knedla, ali nisam htjela plakati pred njima. Mama je odmahivala glavom: “Lana, zašto ne možeš biti kao Ena? Vidi kako je ona uvijek uredna, lijepo obučena…” Ena je bila moja sestrična iz Zagreba, uvijek savršeno dotjerana, s kosom kao iz reklame. Ja sam bila samo Lana iz Novog Sarajeva, s kosom koja nikad nije htjela stajati ravno i haljinom koja je meni bila najljepša na svijetu.

“Mogu li samo jednom da budem ono što želim?” prošaptala sam, ali oni su već nastavili razgovor o računima i problemima na poslu. Osjećala sam se nevidljivo, kao da sam višak u vlastitoj kući.

Kad sam stigla u školu, dvorana je bila puna svjetala i muzike. Djevojčice su se smijale, dečki su stajali po strani i gledali nas kao da smo s druge planete. Moja najbolja prijateljica Mirela dotrčala je do mene: “Lana, predivna si! Baš ti lijepo stoji ta haljina!” Nasmiješila sam se prvi put tog dana, ali riječi mojih roditelja nisu mi izlazile iz glave.

Plesali smo, smijali se, ali svaki put kad bi neko pogledao u mom smjeru, pomislila bih: ‘Sigurno misle da izgledam smiješno.’ U jednom trenutku, Mirela me povukla za ruku: “Hajde da igramo igru istine!” Sjeli smo u krug. Kad je došao red na mene, neko je pitao: “Lana, šta ti je najveća želja?” Zastala sam. Htjela sam reći: ‘Da moji roditelji budu ponosni na mene.’ Ali samo sam slegnula ramenima: “Ne znam.”

Nakon plesa, dok sam hodala kući kroz hladnu sarajevsku noć, osjećala sam se prazno. Kod kuće me dočekao isti prizor: tata pred televizorom, mama u kuhinji. “Kako je bilo? Jesi li bar nekoga nasmijala?” tata se nasmijao vlastitoj šali. Nisam odgovorila. Otišla sam u sobu i zatvorila vrata za sobom.

Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam u strop i razmišljala zašto nikad nisam dovoljno dobra za njih. Sjetila sam se kako su me uvijek uspoređivali s drugima – s Enom, s Lejlom iz razreda koja svira klavir, s Ivanom koji ima sve petice. Nikad nisam bila dovoljno pametna, dovoljno lijepa, dovoljno tiha.

Sljedećih dana povukla sam se u sebe. Nisam više pričala s Mirelom kao prije. U školi su me pitali šta nije u redu, ali nisam znala objasniti. Mama je primijetila da sam tužna: “Lana, šta ti je sad? Opet neka drama? Moraš biti jača! Život nije bajka.”

Jednog dana Mirela me povukla u stranu: “Znam da te nešto muči. Znaš da možeš meni reći sve.” Pogledala sam je i po prvi put ispričala sve – kako su me ismijali zbog haljine, kako nikad nisam dovoljno dobra. Mirela me zagrlila: “Lana, ti si najbolja prijateljica koju imam. Tvoja haljina je bila najljepša jer si je ti izabrala. Nije važno šta drugi misle – važno je šta ti osjećaš.”

Te riječi su mi bile kao melem na ranu. Počela sam polako vraćati osmijeh na lice. Počela sam crtati u svoju bilježnicu haljine kakve bih voljela nositi jednog dana. Počela sam sanjati o tome da postanem dizajnerica.

Ali kod kuće se ništa nije mijenjalo. Roditelji su i dalje bili hladni, uvijek zaokupljeni svojim brigama. Jedne večeri skupila sam hrabrost i rekla mami: “Znaš mama, boli me kad se šalite na moj račun.” Pogledala me iznenađeno: “Ma Lana, pa to ti je šala! Moraš naučiti podnijeti šalu.”

Ali to nije bila šala za mene. To su bile riječi koje su mi ostavile ožiljak.

Danas imam petnaest godina i još uvijek ponekad osjetim tu bol kad biram šta ću obući ili kad trebam nešto reći pred drugima. Ali naučila sam nešto važno – vrijedim onoliko koliko sama sebi dam vrijednost.

Ponekad se pitam: Koliko nas još nosi te nevidljive rane iz djetinjstva? Koliko nas još čeka tu jednu riječ podrške koja bi promijenila sve?