Između Dva Svijeta: Priča o Dini i Komšijama

“Dino, gdje si opet nestao?” začuo sam mamin glas dok sam tiho zatvarao vrata našeg stana na Grbavici. Bilo je sedam ujutro, a Sarajevo se još uvijek budilo pod sivim nebom. “Idem do Ive i Nade, da im pomognem oko doručka,” odgovorio sam, pokušavajući izbjeći njen zabrinuti pogled. “Opet? Dino, imaš školu! Ne možeš stalno visiti kod njih!”

Nisam joj znao objasniti zašto me toliko vuče njihov stan. Možda jer sam osjećao da im trebam više nego što meni treba još jedan sat sna. Ivo je bio bivši profesor matematike, a Nada nekadašnja medicinska sestra. Oboje su imali više bora nego osmijeha, a njihova tišina bila je teža od svih mojih školskih problema.

“Dino, sine, dođi, sjedi,” dočekala me Nada dok sam ulazio. Ruke su joj drhtale dok je pokušavala natočiti čaj. Ivo je sjedio za stolom, gledajući kroz prozor kao da traži nešto što je davno nestalo. “Kako si danas, Ivo?” pitao sam ga, pokušavajući razbiti tišinu. “Ma, znaš kako… Kad ti godine dođu na leđa, sve te boli osim ponosa,” odgovorio je s blagim osmijehom.

Dok sam im pomagao oko doručka, Nada mi je šapnula: “Znaš li ti koliko nam značiš? Naša djeca su daleko, a ti si nam kao unuk kojeg nikad nismo imali.” Osjetio sam knedlu u grlu. Nisam znao što reći pa sam samo sjeo uz njih i slušao njihove priče o nekim boljim vremenima.

Tog dana, dok sam odlazio u školu, susreo sam svog prijatelja Adnana. “Opet si kod onih staraca? Dino, hajde s nama na basket poslije škole!” Pogledao sam ga i samo slegnuo ramenima. Nisam znao kako mu objasniti da mi je tamo nekako lakše disati.

Navečer, dok smo večerali, tata je upitao: “Dino, jesi li završio zadaću?” “Jesam, tata,” slagao sam. Istina je bila da nisam mogao misliti na matematiku dok sam gledao kako Nada pokušava sakriti bol u leđima ili kako Ivo zaboravlja gdje je ostavio naočale.

Jedne noći probudio me zvuk telefona. Bila je to Nada. “Dino, možeš li doći? Ivo ne može ustati iz kreveta.” U trenu sam bio obučen i na vratima. Mama je samo uzdahnula: “Pazi na sebe!”

Kad sam stigao, Nada je plakala. Ivo je ležao blijed i nemoćan. Pozvao sam hitnu pomoć i držao Nadu za ruku dok su ga odvodili. “Dino, šta ćemo mi bez njega?” jecala je. Nisam imao odgovor.

Sljedećih dana Nada je bila izgubljena. Svaki dan sam dolazio nakon škole, donosio joj kruh i mlijeko, slušao njene priče o mladosti i ljubavi koja ne prolazi ni kad tijelo izdaje. Moji roditelji su počeli prigovarati: “Dino, zapostavljaš školu! Moraš misliti na svoju budućnost!”

Jedne večeri tata me povukao u stranu: “Sine, razumijem da želiš pomoći, ali ne možeš nositi tuđe terete na svojim leđima.” Pogledao sam ga u oči: “Tata, a šta ako jednog dana vi budete sami? Hoće li neko doći vama pomoći?”

U školi su me počeli zadirkivati: “Dino socijalni radnik!” Nisam mario. Znao sam da radim nešto ispravno.

Ivo se vratio iz bolnice slabiji nego prije. Nada i ja smo ga zajedno dizali iz kreveta, hranili ga i pričali mu viceve da ga oraspoložimo. Jednog dana mi je rekao: “Dino, nisi ti samo naš komšija. Ti si dokaz da još ima dobrote među ljudima.”

Ali život nije bajka. Nada se razboljela nekoliko mjeseci kasnije. Oboje su završili u domu za starije osobe jer više nisu mogli sami. Tog dana kad su odlazili, Nada me zagrlila najjače što je mogla: “Nemoj nas zaboraviti, sine.” Suze su mi klizile niz lice dok sam gledao kako ih odvoze.

Stan pored nas ostao je prazan i tih. Nedostajali su mi njihovi glasovi kroz zidove, miris njihove kave ujutro. Počeo sam češće razmišljati o tome koliko su ljudi oko nas zapravo usamljeni i koliko malo treba da im uljepšamo dan.

Moji roditelji su s vremenom shvatili koliko mi je to sve značilo. Mama mi je jednog dana rekla: “Ponosna sam na tebe, Dino. Naučio si nas sviju šta znači biti čovjek.” Ali ja sam se pitao: Jesmo li kao društvo zaboravili brinuti jedni o drugima? Koliko nas zapravo vidi one koji šute i pate iza zatvorenih vrata?

Ponekad se pitam – hoće li neko jednog dana meni pružiti ruku kad ostanem sam? Ili ćemo svi postati samo prolaznici jedni drugima?