Koliko vrijedi roditeljska žrtva?
“Ne znam koliko moj otac dobiva penzije, niti me to zanima!” izletjelo mi je iz usta dok smo sjedili u zadimljenoj kantini firme, okruženi mirisom kave i jeftinih cigareta. Damir me pogledao ispod oka, a Jasmina je samo tiho otpila gutljaj iz šalice. “Pa, Amar, nije valjda da te baš briga?” upitao je Damir, lagano podižući obrve. “To je njegova stvar. On je cijeli život radio, zaradio je tu penziju. Zašto bih ja trebao znati koliko dobiva?” odgovorio sam, pokušavajući zvučati ravnodušno, ali u meni je nešto zadrhtalo.
Nisam mogao izbjeći sjećanja na djetinjstvo. Otac, Enver, uvijek je bio tih čovjek. Nikada nije puno pričao o sebi, a još manje o novcu. Majka je umrla rano, pa smo ostali sami. On i ja. Sjećam se kako bi dolazio kući kasno navečer, mirisao na benzin i znoj, a ja bih ga čekao s toplim čajem. Nikada nije tražio ništa od mene osim da budem dobar čovjek.
Godinama sam živio u uvjerenju da su roditelji tu da daju, a djeca da uzimaju. Kad sam se zaposlio kao informatičar u jednoj firmi u Sarajevu, mislio sam da sam konačno slobodan. Otac je tada već bio u penziji. Povremeno bih ga posjetio, donio mu kavu ili cigarete, ali nikada nisam pitao ima li dovoljno za režije ili lijekove.
“Znaš li ti koliko tvoj otac troši na lijekove?” upitala me Jasmina tog dana. Nisam znao. Nisam ni pokušao saznati. “Moj babo ima malu penziju, pa mu ja svaki mjesec dodam koliko mogu,” rekla je tiho. Damir je samo klimnuo glavom: “I moj isto. Nije lako njima danas.”
Te večeri sam se vraćao kući s nekom težinom u grudima. Ušao sam u stan i sjeo na krevet. Gledao sam u mobitel, razmišljajući da li da nazovem oca. Nisam ga zvao. Umjesto toga, otišao sam do frižidera i otvorio pivo.
Sljedećih dana nisam mogao izbaciti iz glave ono što su rekli Damir i Jasmina. Počeo sam obraćati pažnju na sitnice: koliko puta otac ne odgovori kad ga pitam treba li mu nešto, kako uvijek kaže “ma dobro sam, sine” iako mu glas drhti.
Jednog petka odlučio sam otići do njega bez najave. Vrata su bila otključana. Ušao sam i zatekao ga kako sjedi za stolom, gleda kroz prozor i puši cigaretu. Na stolu su bile neplaćene račune i kutija lijekova.
“Babo, trebaš li nešto?” pitao sam nespretno.
Pogledao me iznenađeno: “Što bi mi trebalo? Sve imam.”
Sjeo sam nasuprot njega i gledao te njegove ruke – ispucale, stare, ali još uvijek snažne. “Koliko dobivaš penzije?” upitao sam prvi put u životu.
Zastao je, pogledao me pravo u oči: “Zašto pitaš? Nikad te to nije zanimalo.” Osjetio sam sram kako mi peče obraze.
“Ne znam… Možda zato što sam shvatio da ne znam ništa o tebi osim da si moj otac.”
Nasmijao se gorko: “Nema se tu šta znati. Penzića mala, taman za režije i lijekove. Nekad ostane za kafu s komšijama.”
Osjetio sam knedlu u grlu. “Zašto mi nikad nisi rekao da ti treba pomoć?”
Slegnuo je ramenima: “Ti imaš svoj život, Amar. Nisam htio biti teret.”
Te noći nisam mogao spavati. Razmišljao sam o svemu što sam propustio – o razgovorima koje nismo vodili, o pitanjima koja nikad nisam postavio. Sutradan sam otišao u banku i otvorio poseban račun na koji ću svaki mjesec uplaćivati nešto za njega.
Počeo sam češće dolaziti kod njega, donositi mu voće i novine, ponekad samo sjediti u tišini dok gleda televiziju. Počeo sam ga slušati kad priča o starim danima – o raji iz mahale, o vožnji kroz snijeg do Mostara, o tome kako je upoznao moju majku.
Jednog dana me upitao: “Sine, jesi li sretan?”
Zastao sam i pogledao ga: “Ne znam… Ali mislim da sad prvi put pokušavam biti bolji čovjek.”
On se nasmiješio onim blagim osmijehom koji sam zaboravio: “To je dovoljno.”
Danas kad sjedim s kolegama i slušam njihove priče o roditeljima, više ne osjećam sram nego zahvalnost što još imam priliku ispraviti svoje greške.
Ponekad se pitam: Koliko nas zaista poznaje svoje roditelje? Koliko puta smo ih pitali kako su – stvarno? I koliko nas ima hrabrosti priznati sebi da smo ih uzimali zdravo za gotovo?