Snaha mi je uništila odnos sa sinom: Priča jedne majke iz Sarajeva

“Adnane, zar stvarno misliš da sam ja kriva za sve ovo?” glas mi drhti dok stojim na pragu njegovog stana, a on izbjegava moj pogled. Emina stoji iza njega, ruku prekrštenih na prsima, lice joj je hladno kao sarajevska zima. “Mama, molim te, nemoj praviti scenu pred Eminom. Rekao sam ti već – ovo je naš život. Pusti nas da živimo kako mi želimo.” Njegove riječi paraju mi srce. Nikada nisam mislila da će doći dan kad će moj sin, moje dijete koje sam sama odgajala nakon što nas je muž napustio, zatvoriti vrata predamnom.

Sjećam se dana kad mi je prvi put doveo Eminu kući. Bila je tiha, povučena, ali s osmijehom koji je Adnana očito očarao. Pripremila sam pitu i baklavu, želeći ostaviti dobar dojam. Ali već tada sam osjetila zid između nas – ona nije željela razgovarati o porodici, nije pitala ništa o Adnanovom djetinjstvu, samo je sjedila i gledala u telefon. “Možda je samo sramežljiva,” govorila sam sebi.

Ali kako su godine prolazile, zid je postajao sve viši. Adnan me sve rjeđe zvao. Rođendane sam provodila sama, gledajući slike na Facebooku kako Emina i on putuju po Jadranu ili slave Bajram s njenom porodicom u Mostaru. “Mama, ne možemo doći ovaj vikend, Emina ima ispit,” govorio bi mi preko telefona. A onda bi prošli mjeseci bez ikakvog poziva.

Jednog dana skupila sam hrabrost i otišla kod njih bez najave. “Adnane, zar si zaboravio na mene? Zar ti više ništa ne značim?” pitala sam kroz suze. Emina je samo slegnula ramenima: “Azra, vi ste uvijek dobrodošli, ali morate shvatiti da imamo svoje obaveze.” Osjetila sam hladnoću u njenom glasu. Kao da joj smetam u vlastitoj kući.

Počela sam analizirati svaki naš susret. Sjetila sam se kako me Emina jednom prekinula dok sam pričala Adnanu o njegovom djetinjstvu: “Možda bi bilo bolje da pričamo o sadašnjosti?” rekla je s osmijehom koji nije dosezao njene oči. Nakon toga Adnan se povukao, postao još tiši kad sam bila u blizini.

Moje prijateljice su mi govorile: “Pusti ih, Azra. Djeca danas žive drugačije.” Ali kako da pustim? Kako da zaboravim dijete koje sam nosila devet mjeseci, koje sam hranila kad nije bilo ni za hljeb? Kako da ne osjećam bol kad ga gubim zbog žene koja me nikad nije ni pokušala upoznati?

Jedne večeri, dok sam sjedila sama uz prozor i gledala kišu kako pada po praznim ulicama Sarajeva, odlučila sam nazvati Adnana još jednom. “Sine, molim te, hajde da popijemo kafu kao nekad. Samo ti i ja.” Tišina s druge strane linije bila je gora od bilo kakve svađe. “Mama… Ne znam… Emina misli da bi bilo bolje da malo napravimo pauzu. Previše si… previše si prisutna u našem životu.”

Te riječi su me slomile. Prisjetila sam se svih onih noći kad sam ga grijala kad je imao temperaturu, kad sam radila dva posla da mu platim fakultet. Sad sam postala teret? Stranac?

Nisam mogla spavati te noći. U glavi su mi se vrtjele slike iz prošlosti – Adnan kao dječak na Trebeviću, Adnan koji mi donosi cvijet za 8. mart, Adnan koji mi obećava da me nikad neće ostaviti samu.

Sljedećih sedmica pokušavala sam pronaći smisao u svemu ovome. Možda sam stvarno bila previše zaštitnička? Možda sam trebala dati više prostora? Ali zar nije normalno željeti biti dio života svog djeteta?

Jednog dana srela sam Emininu majku na pijaci. Pogledala me sažaljivo: “Znate, Azra, Emina voli sve držati pod kontrolom. Nije lako ni meni.” Osjetila sam olakšanje – nisam luda! Nisam jedina koja osjeća tu hladnoću.

Pokušala sam razgovarati s Eminom: “Molim te, Emina, ne tražim mnogo. Samo želim ponekad vidjeti svog sina.” Pogledala me ravnodušno: “Adnan je odrastao čovjek. Ako želi doći kod vas, doći će. Ja ga ne sprječavam.” Ali znala sam da nije tako jednostavno.

Dani su prolazili u tišini. Prijateljice su mi donosile kafu i tješile me: “Možda će se jednog dana vratiti.” Ali šta ako ne bude tog dana? Šta ako ga zauvijek izgubim?

Jedne večeri Adnan mi je poslao poruku: “Mama, volim te, ali moram birati svoj mir.” Nisam znala šta da odgovorim.

Sada sjedim ovdje i pišem ovu priču, nadajući se da će neko razumjeti moju bol. Da li sam stvarno pogriješila? Da li je moguće pronaći ravnotežu između ljubavi prema djetetu i poštovanja njegove nove porodice? Ili smo mi majke osuđene da budemo same čim naši sinovi pronađu nekog drugog?

Možda vi imate odgovor koji ja tražim? Da li ste ikada izgubili svoje dijete zbog nekog drugog? Kako ste preživjeli tu prazninu?