Kad sudbina razdere snove: Priča o Marti i Danielu
“Marta, jesi li dobro?” glas moje sestre Ivane parao je tišinu sobe dok sam zurila u ekran mobitela. Ruke su mi drhtale, srce mi je udaralo kao da će iskočiti iz grudi. Nisam mogla odgovoriti. Samo sam sjedila na rubu kreveta, osjećajući kako mi se svijet ruši pod nogama.
“Marta!” viknula je Ivana, sad već zabrinuta. “Što se dogodilo?”
Pogledala sam je kroz suze. “Daniel… On… On me prevario. S Anom. Mojom najboljom prijateljicom.”
Nikad neću zaboraviti izraz na Ivaninom licu – nevjerica, tuga, bijes. “Ne! To nije moguće! Pa znaš koliko te voli!”
Ali ja sam znala. Sve mi je bilo jasno kad sam pročitala poruke na njegovom mobitelu, one koje je zaboravio izbrisati. I onda taj poziv – Ana, u suzama, priznaje sve jer više nije mogla izdržati grižnju savjesti.
“Marta, moraš razgovarati s njim,” šaptala je Ivana, ali ja nisam mogla ni disati, a kamoli razgovarati. Proveli smo zajedno sedam godina. Planirali smo vjenčanje na jesen, štedjeli za stan u Novom Zagrebu, sanjali o djeci. Sve to nestalo je u jednoj sekundi.
Sutradan sam ga čekala u našem malom stanu, onako kako sam ga čekala tisuću puta prije – ali ovaj put s osjećajem da mi je netko iščupao srce iz prsa.
“Marta…” ušao je tiho, spuštenih ramena. “Znam da znaš. Žao mi je.”
“Zašto?” prošaptala sam. “Zašto si to napravio? Zar ti nisam bila dovoljna? Zar nam nije bilo dobro?”
Sjeo je nasuprot mene, pogleda punog srama. “Ne znam… Bio sam slab. Ana je bila tu kad si ti radila prekovremeno, kad sam se osjećao izgubljeno… Nema opravdanja. Volim te, Marta. Molim te, oprosti mi.”
Osjetila sam kako mi se tijelo trese od bijesa i tuge. “Oprosti ti meni što sam vjerovala u nas! Oprosti što sam ti dala sve!”
Nakon toga dani su prolazili kao u magli. Mama me zvala svaki dan iz Osijeka, brinula se hoću li jesti, hoću li spavati. Tata je šutio – znao je da nema riječi koje bi mogle popraviti ovakvu bol.
Ana mi je slala poruke, molila za oprost, ali nisam imala snage ni pročitati ih. U Zagrebu su svi znali za nas troje – zajednički prijatelji birali su strane, a ja sam se osjećala kao da me svi gledaju kroz prozorčić trača.
Jedne večeri, dok sam sjedila sama u stanu i gledala naše slike s mora – s Hvara prošlo ljeto, kad smo se smijali do suza – zazvonio je mobitel.
“Marta? Ovdje doktorica Kovačević iz KBC-a Rebro… Daniel je imao prometnu nesreću. Trebate doći odmah.”
Noge su mi klecale dok sam trčala prema bolnici. U hodniku me dočekala Danielova mama, Ružica, uplakana i slomljena.
“Marta, on te traži… Samo tebe želi vidjeti,” jecala je.
Ušla sam u sobu i ugledala ga – slabog, s modricama po licu, ali živog.
“Marta… oprosti mi… Molim te… Ako umrem večeras, želim da znaš da si ti bila jedina koju sam volio,” šapnuo je.
Suze su mi potekle niz lice. “Nećeš umrijeti! Ne smiješ! Još ti nisam oprostila!”
Ležao je tamo tjednima. Svaki dan sam dolazila – prvo iz osjećaja dužnosti, onda iz sažaljenja, a na kraju jer ga nisam mogla prestati voljeti. Gledala sam ga kako se bori za svaki udah i shvatila da ni izdaja ne može izbrisati sve ono što smo zajedno prošli.
Jednog dana došla je Ana. Stajala je pred vratima sobe, blijeda i slomljena.
“Marta… Znam da nema opravdanja za ono što sam napravila. Izgubila sam tebe i njega – i to zaslužujem. Samo želim da znaš da mi je žao.”
Pogledala sam je dugo i teško. “Znaš li što boli najviše? To što si bila moja sestra po izboru. A sad ste oboje stranci.”
Ana je otišla bez riječi.
Prošlo je nekoliko mjeseci otkako se Daniel oporavio i vratio kući. Nismo više bili isti ljudi – ni on ni ja. Povjerenje se ne vraća preko noći.
Jedne večeri sjedili smo na balkonu našeg stana i gledali svjetla grada.
“Marta,” rekao je tiho, “znam da nikad neću moći ispraviti ono što sam napravio. Ali želim pokušati ponovno – ako ti to želiš.”
Dugo sam šutjela prije nego što sam odgovorila.
“Ne znam hoću li ikada moći zaboraviti ili oprostiti do kraja. Ali znam da te još uvijek volim – i da želim pokušati zbog nas oboje.”
Zagrlio me čvrsto kao prvi put kad smo se sreli na Jarunu prije sedam godina.
Danas još uvijek gradimo naš odnos iz temelja – polako, oprezno, ali iskreno. Neki dani su teži od drugih; ponekad me proganjaju slike izdaje ili riječi koje nikad nisu izgovorene.
Ali naučila sam nešto važno: život nije crno-bijel, a ljubav nije uvijek savršena bajka kakvu sanjamo kao djeca.
Ponekad nas sudbina razdere na komadiće samo da bismo naučili koliko smo jaki kad ponovno skupljamo dijelove sebe.
Pitam vas: biste li vi mogli oprostiti nekome tko vas je najviše povrijedio? Ili sebi što ste opet povjerovali u ljubav?