Pisma ispod jastuka: Tajna ljubav moje majke
“Ne diraj to, Adnane!” povikala je mama iz kuhinje dok sam pokušavao izvući staru kutiju iz prašnjavog kuta tavana. Ali znatiželja je bila jača od mene. Bio je to onaj trenutak kad ti srce brže zakuca, kad osjetiš da si na pragu nečega što bi moglo promijeniti sve. Nisam mogao znati da će mi tih nekoliko požutjelih pisama, skrivenih ispod starih deka i fotografija, preokrenuti život naglavačke.
Sjeo sam na pod, među paučinu i miris stare vune, i otvorio prvo pismo. Rukopis je bio nježan, pomalo nesiguran, ali prepoznatljivo mamin. “Dragi Ivane, još uvijek sanjam o onoj noći kad si mi obećao da ćeš se vratiti, bez obzira na sve…” Zastao sam. Ivan? Nikad nisam čuo za tog čovjeka. Moj otac se zvao Davor, a mama nikad nije spominjala nikakvog Ivana. U glavi mi je počeo tutnjati nemir, a ruke su mi drhtale dok sam čitao dalje.
Pisma su bila datirana 1971. i 1972. godine, vrijeme kad je mama bila mlada djevojka u Sarajevu, a rat u Vijetnamu bio je daleko, ali očito ne i za nju. U svakom pismu osjećala se čežnja, strah i nada. “Svake noći gledam u zvijezde i pitam se gdje si. Bojim se da te više nikad neću vidjeti, ali ne mogu prestati voljeti te.”
Nisam mogao vjerovati. Moja majka, žena koju sam poznavao kao tihu, skromnu i uvijek posvećenu porodici, imala je ljubavnu priču koju je skrivala cijeli život. U meni se miješala ljutnja i tuga, ali i neka čudna zahvalnost što sam imao priliku upoznati je na nov način.
Nisam mogao izdržati, morao sam je pitati. Te večeri, dok je sjedila za stolom i rezala jabuke za kompot, sjeo sam nasuprot nje i izvadio jedno pismo. “Mama, ko je Ivan?”
Zastala je, nož joj je zadrhtao u ruci, a oči su joj se napunile suzama. “Gdje si to našao?” šapnula je, glasom koji nikad prije nisam čuo. “Na tavanu. Nisam znao da si… da si voljela nekog drugog.”
Dugo je šutjela, a onda je počela pričati. “Bila sam mlada, Adnane. Imala sam osamnaest godina kad sam upoznala Ivana. Bio je vojnik, ali ne naš, nego iz Hrvatske. Došao je kod rodbine u Sarajevo, bježao je od regrutacije, nije htio u vojsku. Zaljubili smo se, ali onda je morao otići. Pisali smo si godinama, ali život nas je razdvojio. Tvoj otac… Davor je bio dobar čovjek, ali Ivan je bio moja prva ljubav.”
Osjetio sam kako mi se svijet ruši. Sve što sam mislio da znam o svojoj porodici, o maminom i tatinom braku, sada je bilo pod znakom pitanja. “Jesi li ga ikad preboljela?” pitao sam, a glas mi je drhtao.
Pogledala me kroz suze. “Neke ljubavi nikad ne prođu, sine. Ali život te nauči da moraš ići dalje, zbog sebe, zbog drugih. Davor je bio moj oslonac, ali Ivan je bio moja rana.”
Te noći nisam mogao spavati. U glavi su mi se vrtjele slike mame kao mlade djevojke, zaljubljene, uplašene, ali i hrabre. Počeo sam razmišljati o svom životu, o tome koliko često skrivamo svoje prave osjećaje, koliko često biramo sigurnost umjesto strasti. Sjetio sam se svog odnosa s Lejlom, djevojkom koju sam volio, ali s kojom nikad nisam imao hrabrosti biti iskren do kraja. Možda sam i ja, kao mama, izabrao lakši put.
Sljedećih dana nisam mogao izdržati, morao sam saznati više o Ivanu. Pretraživao sam stare albume, pitao sam tetku Azru, ali svi su šutjeli ili mijenjali temu. Jednog dana, dok sam sjedio u kafiću na Baščaršiji, prišao mi je stariji čovjek. “Ti si Davora sin, jel’ tako?” upitao je. “Jesam. Kako znate?”
Naslonio se na štap i pogledao me ozbiljno. “Znaš, tvoja majka je bila posebna žena. Ivan je bio moj rođak. Nikad nije prebolio što je morao otići. Čuo sam da je kasnije živio u Zagrebu, ali nikad se nije oženio.”
Osjetio sam kako mi srce lupa. “Zašto mi to niko nije rekao?”
Čovjek je slegnuo ramenima. “Neke stvari su prebolne da bi se o njima pričalo. Tvoja majka je izabrala svoj put, ali to ne znači da je zaboravila.”
Vratio sam se kući i dugo gledao mamu dok je zalijevala cvijeće na balkonu. Pitao sam se koliko je tuge nosila u sebi, koliko je puta plakala kad niko nije gledao. Poželio sam joj reći da je razumijem, da joj ne zamjeram, ali riječi su mi zapele u grlu.
Jedne večeri, dok smo sjedili sami, skupio sam hrabrost. “Mama, jesi li sretna?”
Pogledala me, a u očima joj je zaiskrila neka čudna mješavina tuge i mira. “Jesam, sine. Sretna sam što imam tebe. Sretna sam što sam imala priliku voljeti, pa makar i jednom u životu.”
Te riječi su mi ostale urezane u pamćenje. Počeo sam gledati na svoju porodicu drugačije, s više razumijevanja i poštovanja. Shvatio sam da niko nije savršen, da svi nosimo svoje tajne i rane, ali da nas upravo to čini ljudima.
Danas, kad prođem pored tavana, često zastanem i pogledam prema onoj staroj kutiji. Ponekad izvadim jedno od pisama i pročitam ga, podsjećajući se da je život mnogo složeniji nego što izgleda na prvi pogled. I pitam se: koliko zapravo poznajemo one koje najviše volimo? Koliko smo spremni prihvatiti njihove tajne, njihove boli, njihove neostvarene snove?
Možda je vrijeme da i mi budemo iskreniji prema sebi i drugima. Možda je vrijeme da prestanemo suditi i počnemo slušati. Jer, na kraju krajeva, svi mi nosimo svoja pisma ispod jastuka, zar ne?