Rasparana Sudbina: Anina Neočekivana Zaruka
“Ne možeš to ozbiljno, Ana!” viknula sam, glas mi je drhtao dok sam gledala sestru kako sjedi za stolom, ruku u ruci s Ivanom. Njegove tamne oči bile su pune ponosa, a njezine – pune tvrdoglavosti. Mama je stajala pored prozora, stisnutih usana, dok je tata šutio, gledajući u pod kao da će mu parket dati odgovore koje mi svi tražimo.
Bilo je to na Anin osamnaesti rođendan. Cijela rodbina okupila se u našem malom stanu u Sarajevu. Miris baklave i pečene janjetine miješao se s napetošću u zraku. Nitko nije očekivao da će Ana, naša tiha i povučena djevojka, izgovoriti riječi koje će nas sve prodrmati: “Zaručena sam.”
Ivan je bio naš susjed, samo godinu dana stariji od mene. Odrasli smo zajedno, igrali se skrivača po haustoru, dijelili sendviče i tajne. Nikada nisam ni pomislila da bi između njih moglo biti nešto više od prijateljstva. A sada – zaruke? Osjećala sam se izdano, kao da mi je netko istrgnuo komad djetinjstva iz ruku.
“Ana, znaš li ti što radiš?” pitala je mama kroz stisnute zube. “Imaš tek osamnaest. Život ti je tek počeo.”
Ana je podigla bradu. “Znam što radim. Volim ga. I on voli mene. Zar to nije dovoljno?”
Tata je šutio, ali sam vidjela kako mu ruke drhte dok pokušava zapaliti cigaretu. Uvijek je bio tih čovjek, ali sada je njegova tišina bila teža nego ikad.
Narednih dana kuća nam je postala bojno polje. Mama i tata su šaptali iza zatvorenih vrata, a Ana i ja smo se izbjegavale. Nisam znala što osjećam – ljubomoru, tugu ili strah da ću izgubiti sestru.
Jedne noći, dok su svi spavali, Ana je sjela na moj krevet. “Znam da si ljuta na mene,” šaptala je. “Ali… Ivan mi je spasio život kad sam bila na dnu. Sjećaš se prošle zime? Kad sam nestala na nekoliko sati? Nitko nije znao gdje sam bila osim njega. On me pronašao na mostu Miljacke. Razumiješ li sad?”
Nisam znala što reći. Sjećam se te zime – Ana je bila povučena, tužna, ali nikad nije pričala o tome. Sad mi je srce pucalo od grižnje savjesti što nisam primijetila koliko joj je bilo teško.
“Ali zar misliš da će zaruke riješiti sve?” pitala sam tiho.
“Ne znam,” odgovorila je kroz suze. “Ali želim pokušati. S njim se osjećam sigurno.”
Sljedećih tjedana naši roditelji su pokušavali sve – razgovore s Ivanovim roditeljima, prijetnje, čak i prijedloge da Ana ode kod tetke u Zagreb na fakultet. Ali Ana nije popuštala.
Jedne večeri tata je izgubio strpljenje.
“Ako odeš s njim, više nisi dio ove kuće!” vikao je, lice mu crveno od bijesa.
Ana ga je gledala ravno u oči. “Onda neka bude tako.”
Te noći spakirala je stvari i otišla kod Ivana. Mama je plakala cijelu noć, a ja sam sjedila u njenoj sobi, gledajući prazne zidove prekrivene posterima starih bendova i razmišljala gdje smo pogriješili.
Dani su prolazili sporo. Mama je prestala kuhati omiljena jela, tata se povukao u sebe još više nego prije. Ja sam pokušavala održati privid normalnosti – išla na fakultet, viđala prijatelje, ali sve mi se činilo besmisleno bez Ane.
Jednog dana stigla nam je poruka od nje: “Dobro sam. Volim vas. Ne brinite za mene.” Nije bilo dovoljno.
Prošlo je nekoliko mjeseci prije nego što smo se ponovno vidjele. Srela sam Anu slučajno na tramvajskoj stanici kod Baščaršije. Izgledala je starije, umornije, ali u očima joj je gorjela neka nova snaga.
“Jesi li sretna?” pitala sam.
Pogledala me dugo prije nego što je odgovorila: “Ne znam još… Ali barem biram svoj put.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima nakon toga. Počela sam razmišljati o tome koliko često roditelji pokušavaju zaštititi djecu od boli, a zapravo ih time samo guraju dalje od sebe.
Nakon godinu dana Ana i Ivan su se vjenčali skromno, bez naše porodice. Mama nije došla na svadbu; tata nije ni spomenuo njezino ime mjesecima. Ja sam otišla – stajala sam sa strane dok su izgovarali sudbonosno “da”, osjećajući istovremeno ponos i tugu.
Danas, kad sjedim sama u stanu i gledam stare fotografije nas dvije iz djetinjstva, pitam se: Je li ljubav vrijedna tolikih žrtava? Jesmo li mogli nešto drugačije? Možda će mi netko od vas reći – gdje prestaje roditeljska briga, a počinje pravo na vlastitu sreću?