Treba li mu oprostiti? Priča o povratku nakon izdaje
“Mama, ko je to?” Ajla me povukla za rukav dok sam stajala ukočena pred vratima. Zvono je zazvonilo drugi put, a ja sam znala da iza tih vrata stoji Edin. Onaj isti Edin koji je prije tri godine, kad mi je stomak bio ogroman i kad sam mislila da ću svakog časa roditi, spakovao svoje stvari i otišao. Bez riječi. Bez objašnjenja. Samo tišina i praznina u stanu, a ja sama s bolovima i strahom.
“To je… samo neko iz komšiluka, dušo,” slagala sam Ajli, ali ona je već znala da nešto nije u redu. Djeca uvijek osjete kad se nešto lomi u nama. Udahnula sam duboko i otvorila vrata.
Edin je stajao tamo, mršaviji nego prije, s pogledom punim kajanja. Ruke su mu drhtale dok je pokušavao pronaći riječi. “Selma… molim te, pusti me da objasnim.”
Osjetila sam kako mi se tijelo steže od bijesa i tuge. Sjećanja su navirala – noći kad sam plakala u jastuk, dani kad sam se borila da Ajla ima sve što joj treba, sati provedeni na poslu i kod doktora, sama. Svi pogledi susjeda puni sažaljenja, šaputanja iza leđa: “Jadna Selma, ostavio je kad joj je najviše trebao.”
“Nemaš šta objašnjavati,” rekla sam hladno, ali glas mi je zadrhtao. “Tri godine te nije bilo. Tri godine si bio stranac.”
Pogledao je prema Ajli koja se sakrila iza mojih leđa. “Znam… pogriješio sam. Bio sam kukavica. Nisam znao kako se nositi sa svime – odgovornošću, strahom… Ali promijenio sam se, Selma. Molim te, daj mi priliku da budem otac svojoj kćeri.”
U meni se vodila borba. S jedne strane, željela sam ga ošamariti zbog svega što mi je učinio. S druge strane, Ajla je često pitala za tatu. Gledala je druge očeve u parku i pitala zašto njen tata ne dolazi po nju.
“Zašto sad? Zašto nisi došao kad sam te najviše trebala? Kad sam ležala sama u bolnici, kad su mi ruke drhtale od straha hoću li znati biti dobra majka? Kad sam morala moliti sestru da dođe iz Mostara jer nisam imala nikoga? Gdje si bio tada?”
Edin je spustio pogled. “Bio sam izgubljen. Otišao sam kod rodbine u Zenicu, pokušavao raditi, ali nisam mogao pobjeći od sebe. Svaki dan sam mislio na vas dvije. Nisam imao hrabrosti vratiti se dok nisam shvatio koliko ste mi važne.”
U tom trenutku začula se mama iz kuhinje: “Selma, ko ti je to na vratima?” Njen glas bio je oštar kao nož – ona nikad nije oprostila Edinu što me ostavio.
“To je Edin, mama,” odgovorila sam tiho.
Mama je izašla iz kuhinje s krpom u ruci i pogledala ga kao da ga želi istjerati iz stana snagom pogleda. “Šta ti hoćeš ovdje? Sad si se sjetio da imaš dijete? Selma ga ne treba!”
Edin je progutao knedlu i pogledao me molećivo. “Ne tražim ništa osim prilike da budem tu za Ajlu. Znam da ne mogu promijeniti prošlost, ali mogu biti bolji čovjek sada.”
Ajla je provirila iza mene i pogledala ga velikim smeđim očima. “Jesi li ti moj tata?”
Edin je kleknuo na pod i suze su mu zasjale u očima. “Jesam, dušo. Oprosti što me nije bilo. Volio bih da te upoznam, ako ti to želiš.”
Srce mi se slomilo na hiljadu komadića gledajući tu scenu. Nisam znala šta je ispravno – zaštititi Ajlu od mogućeg novog razočaranja ili joj dati priliku da upozna svog oca?
Mama me povukla u stranu: “Selma, nemoj biti glupa! Sjećaš se kako si plakala svaku noć? Kako si radila dva posla da bi preživjele? On će opet otići čim mu postane teško!”
“Možda si u pravu, mama… ali možda ljudi mogu da se promijene,” šapnula sam.
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam Ajlu kako mirno diše i pitala se hoću li joj uskratiti nešto važno ako mu ne dam šansu? Ili ću joj nanijeti još veću bol ako opet ode?
Sutradan Edin je došao s igračkom za Ajlu i pitao može li provesti sat vremena s njom u parku. Pristala sam, ali pod jednim uvjetom: “Ako još jednom nestaneš iz njenog života, više te nikad nećemo tražiti ni spominjati. Ovo ti je jedina šansa.”
Gledala sam ih izdaleka dok su sjedili na klupi – Ajla mu je pokazivala svoje crteže, a on ju je slušao kao da ništa drugo ne postoji na svijetu.
Kad su se vratili kući, Ajla je bila nasmijana kao nikad prije: “Mama, tata mi je obećao da će doći opet sutra! Hoće li stvarno doći?”
Nisam znala šta da joj kažem. Pogledala sam Edina – u njegovim očima vidjela sam iskreno kajanje, ali i strah hoće li biti dovoljno dobar otac.
Te večeri sjedili smo za stolom – mama, Ajla i ja – dok je vani padala kiša.
“Selma,” rekla je mama tiho, “ti odluči šta ćeš dalje. Ja ću uvijek biti uz tebe, ali nemoj zaboraviti kroz šta si prošla.”
Gledala sam kroz prozor u tamu i pitala se: Može li se povjerenje obnoviti nakon takve izdaje? Je li ljubav dovoljna da zaliječi stare rane ili samo produbljuje bol?
Šta biste vi učinili na mom mjestu? Da li iko zaista zaslužuje drugu šansu nakon što vas ostavi kad vam je najteže?