Baka Dadilja: Zašto Moja Mama Brine o Tuđoj Djeci, a Ne o Mojima?
“Ne mogu, Ana. Već sam obećala Senadi da ću čuvati malog Tarika ovaj tjedan.” Glas moje mame, Jasne, bio je miran, gotovo ravnodušan, dok sam na drugoj strani telefona stiskala slušalicu kao da će mi ona dati snagu koju nisam imala.
“Ali mama, znaš da Marko ima temperaturu, a ja moram na posao. Nemam koga drugog nazvati!” Glas mi je zadrhtao. Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam htjela plakati pred njom. Ne opet.
“Ana, znaš da ne mogu svima udovoljiti. Već sam dogovorila. Ne mogu sad ostaviti Senadu na cjedilu.”
Spustila sam slušalicu i sjela na pod kuhinje. Marko je plakao iz sobe, a mala Lara je povlačila moju majicu, tražeći još keksa. U tom trenutku osjetila sam se potpuno sama. Kao da sam ja ta tuđa osoba kojoj moja mama ne može pomoći.
Moja mama je cijeli život radila u vrtiću u Sarajevu. Svi su je znali kao najbolju tetu Jasnu – uvijek nasmijanu, strpljivu, spremnu na šalu ili zagrljaj. Kad je otišla u mirovinu, svi su plakali, a ona je rekla: “Djeca su moj život.” Mislila sam da će sada imati više vremena za mene i moju djecu. Ali prevarila sam se.
Prvi put kad sam je zamolila da pričuva Marka dok sam išla kod zubara, rekla je: “Ana, dogovorila sam s Lejlom da joj pričuvam malog Amara. Znaš da joj muž radi u Njemačkoj i nema nikoga.” Drugi put je bilo slično – uvijek neko drugo dijete, neka druga mama kojoj je moja mama bila spas.
Moj muž Ivan često bi rekao: “Pusti Jasnu, ona je takva. Ne zna reći ne ljudima.” Ali meni nije znala reći da.
Jednog dana, kad sam došla po Laru iz vrtića, srela sam mamu na ulici s malim Tarikom za ruku. Smijali su se nečemu što je on rekao. Pogledala me i samo kratko klimnula glavom. Osjetila sam knedlu u grlu.
Te večeri nisam mogla izdržati. Nazvala sam je i rekla: “Mama, možemo li popričati?”
Došla je kod mene sutradan. Sjela je za kuhinjski stol kao gost, a ne kao moja majka. Lara joj je donijela crtež, ali mama ga je samo površno pogledala.
“Mama, zašto uvijek imaš vremena za tuđu djecu, a za mene i moje nemaš?” pitala sam tiho.
Pogledala me iznenađeno, kao da joj to nikad nije palo na pamet.
“Ana… Ja… Znaš da volim tvoju djecu. Ali… Kad čuvam tuđu djecu, osjećam se korisno. Kao da još vrijedim nešto. Kod tebe… Kod tebe sam samo baka. Kod njih sam još uvijek teta Jasna.”
Nisam znala što bih rekla. Zar nije dovoljno biti baka? Zar nije dovoljno što joj trebam?
“Mama, meni trebaš više nego ikome drugome!” povikala sam kroz suze.
Slegnula je ramenima i pogledala kroz prozor.
“Znaš, Ana… Kad si ti bila mala, ja sam stalno radila. Nisam bila uz tebe koliko si zaslužila. Sad kad gledam te druge mame kako se bore same… Osjećam kao da im mogu pomoći više nego što sam mogla tebi. Možda tako iskupljujem ono što sam propustila s tobom.”
Tišina se spustila među nas kao težak pokrivač.
“Ali mama… Ja još uvijek trebam svoju mamu,” šapnula sam.
Nije odgovorila odmah. Samo je ustala, poljubila Laru u kosu i otišla.
Tjedni su prolazili. Nisam više tražila pomoć od nje. Naučila sam se snalaziti sama – Ivan bi ponekad ostao kod kuće s djecom, ponekad bi mi susjeda Azra uskočila kad bi mogla. Ali svaki put kad bih vidjela mamu na ulici s nekim tuđim djetetom za ruku, srce bi mi preskočilo od bola.
Jednog dana Lara me pitala: “Mama, zašto baka više voli drugu djecu?”
Nisam znala što da joj kažem.
Ponekad se pitam – jesam li ja ta koja previše očekuje? Ili je moja mama stvarno zaboravila kako je biti potrebna vlastitoj kćeri?
Možda nikad neću dobiti odgovor koji želim. Ali jedno znam – boli kad te vlastita mama stavi na drugo mjesto.
Što vi mislite – može li se oprostiti ovakva vrsta boli? Je li moguće razumjeti nekoga tko ti nikad nije znao biti tu kad ti najviše treba?