Bez djece, ali s dušom: Priča o Ani i njezinoj borbi za pravo na vlastiti život

“Ana, kad ćeš ti napokon postati majka?” glas moje majke odjekivao je kuhinjom, dok je Mirza, moj brat, sjedio za stolom i smijuljio se s punim ustima sarme. Bilo je to još jedno obiteljsko okupljanje u Sarajevu, a ja sam već znala da će tema prije ili kasnije pasti na mene. “Svi tvoji prijatelji već imaju djecu, samo ti još uvijek lutaš”, dodala je mama, pogledavajući me kao da sam joj najveće razočaranje.

Duboko sam udahnula i pogledala prema prozoru, gdje su se kapljice kiše slijevale niz staklo. “Mama, ne želim djecu. Nikada nisam željela. To nije moj put”, izgovorila sam tiho, ali odlučno. U sobi je nastala tišina, kao da sam upravo priznala najgori mogući grijeh.

Otac je odložio novine i pogledao me preko naočala. “Ana, nisi više dijete. Vrijeme ti prolazi. Šta ćeš kad ostariš? Ko će ti donijeti čašu vode?”

“Tata, ja nisam sama. Imam vas, imam prijatelje, imam svoj posao. Djeca nisu garancija sreće ni sigurnosti”, pokušala sam objasniti, ali znala sam da govorim zidu.

Mirza je odmahnuo glavom. “Ti si sebična, Ana. Samo misliš na sebe. Svi mi žrtvujemo nešto zbog porodice. Ti bježiš od odgovornosti.”

Osjetila sam kako mi se grlo steže, ali nisam htjela pokazati slabost. “Moja odgovornost je prema sebi. Ne želim dijete koje ne mogu voljeti onako kako zaslužuje. Zar nije to poštenije?”

Nakon tog ručka danima nisam razgovarala s roditeljima. Mama mi je slala poruke: “Sanjala sam te noćas trudnu…” ili “Jesi li sigurna da si dobro?”. Svaka poruka bila je podsjetnik da ne pripadam njihovom svijetu.

Na poslu su kolegice pričale o svojim mališanima, o vrtićima i pelenašima. Ja bih se povukla za kompjuter i pravila se zauzeta. Samo Lejla, moja najbolja prijateljica iz djetinjstva, razumjela je moju odluku.

“Ana, znaš li koliko si hrabra? Da barem mogu reći svojoj mami da ne želim drugo dijete… Ali ne smijem ni pomisliti na to”, povjerila mi se jednog dana dok smo pile kafu u Titovoj ulici.

“Nije hrabrost, Lejla. To je samo istina koju više ne mogu skrivati”, odgovorila sam joj.

Ali istina boli. Najviše boli kad te vlastita porodica gleda kao stranca. Na Bajramu su svi pričali o djeci – o ocjenama, nestašlucima, planovima za more. Ja sam sjedila sa strane i osjećala se kao gost u vlastitom domu.

Jedne večeri, kad sam došla kući s posla, dočekala me mama na vratima. “Ana, hajde da popričamo kao majka i kćerka. Zabrinuta sam za tebe. Znaš li koliko bih voljela imati unuče? Tvoja sestra Amra ima troje djece, Mirza dvoje… Samo ti…”

Pogledala sam je u oči i prvi put osjetila tugu zbog njezine tuge. “Mama, volim te najviše na svijetu. Ali ne mogu živjeti tvoj život. Ne mogu biti majka samo zato što to svi očekuju od mene. Zar nije bolje imati kćer koja je sretna sama sa sobom nego nesretnu majku?”

Mama je zaplakala i zagrlila me. “Samo želim da budeš sretna… Ali bojim se da ćeš jednog dana požaliti.”

Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svim ženama koje su šutjele i pristajale na život koji nisu željele – zbog roditelja, društva, straha od osude. Koliko nas ima koje šutimo?

Nakon nekoliko mjeseci odlučila sam napisati svoju priču na jednom popularnom forumu za žene iz regije. Ispričala sam sve – od prvih pitanja do posljednjih suza moje majke. Nisam očekivala podršku, ali komentari su me iznenadili.

“Ana, hvala ti što si ovo podijelila! I ja se osjećam isto!”, pisale su žene iz Mostara, Zagreba, Banja Luke…

Naravno, bilo je i onih koji su me vrijeđali: “Ti si sebična! Žena bez djece nije prava žena!” Ali bilo je više onih koji su mi zahvaljivali što sam progovorila.

Jednog dana mama mi je donijela kolače na posao i rekla: “Pričala sam s tetkom Nadom… Kaže da si hrabra cura. Možda te ne razumijem uvijek, ali volim te takvu kakva jesi.” Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam mir.

I dalje me ponekad pogodi pogled susjede Zlate ili šapat rodbine na svadbama: “Ona još nema djece…” Ali naučila sam živjeti sa svojim izborom.

Možda ću jednog dana požaliti – ili možda neću nikada. Ali znam da nisam manje vrijedna jer nisam majka.

Ponekad se pitam: Koliko nas još živi tuđe snove umjesto svojih? Zar nije vrijeme da prestanemo suditi jedni drugima i počnemo slušati srca?