Bez kolijevke: Priča jedne majke u vrtlogu kaosa
“Gdje je kolijevka, Dario?” glas mi je drhtao dok sam stajala na pragu našeg stana, s malom Lanom u naručju, još uvijek umotanu u bolničku dekicu. Pogled mi je lutao po hodniku prepunom neispeglanog rublja, praznih boca vode i kutija koje su trebale biti izbačene još prošli tjedan. Dario je zurio u ekran laptopa, slušalice na ušima, kao da ga moj povratak nije ni dotaknuo.
“Ma evo, samo da završim ovaj mail šefu. Znaš kakav je on, ne smijem kasniti ni minutu…” odgovorio je, ne podižući pogled. Osjetila sam kako mi se grlo steže. U bolnici su mi svi govorili kako će me kod kuće dočekati sreća, baloni, možda čak i torta. A ja sam stajala na pragu svog doma, s djetetom koje nije imalo gdje spavati.
Suze su mi navrle na oči, ali nisam ih htjela pustiti pred Darijom. “Dario, rekla sam ti prije tri tjedna da naručiš kolijevku. Lana nema gdje spavati!”
On je samo slegnuo ramenima. “Ma naručit ću sutra, stvarno sam zatrpan poslom. Možeš je za sad staviti u onaj stari kinderbet od Ivane, zar ne?”
Ivana je bila njegova sestra, a kinderbet star preko dvadeset godina, prepun prašine i paučine u podrumu. Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ljulja. Nisam znala hoću li prije zaplakati ili vrisnuti.
Te prve noći Lana je spavala na kauču, umotana u moju jaknu. Ja sam sjedila pored nje, budna do jutra, slušajući njeno disanje i Darijevo hrkanje iz spavaće sobe. U glavi mi je odzvanjalo: “Sama si. Sama si. Sama si.”
Sljedećih dana sve je bilo kao kroz maglu. Lana je plakala, ja sam plakala s njom. Dario je nestajao na poslu od jutra do mraka, a kad bi došao kući, samo bi gunđao o tome kako mu šef prijeti otkazom i kako nema vremena ni za što drugo.
Jednog popodneva zazvonio je mobitel. Bila je to moja mama iz Mostara.
“Dušo, kako ste ti i mala? Jel’ Dario sve pripremio?”
Nisam imala snage lagati. “Mama, ništa nije spremno. Sve radim sama. Ne znam koliko još mogu izdržati…”
Čula sam kako joj glas podrhtava. “Sine, doći ću čim mogu, ali znaš da tvoj otac ne može ostati sam zbog šećera… Drži se, molim te.”
Nakon tog razgovora osjećala sam se još usamljenije. Svi su imali svoje razloge zašto ne mogu biti uz mene – posao, bolest, obaveze – a ja sam imala samo Lanu i sebe.
Jedne večeri Lana je imala temperaturu. Nisam znala što da radim; nisam imala nikoga da pitam. Dario je bio na poslovnoj večeri s nekim klijentima iz Zagreba i nije se javljao na telefon. Sjedila sam na podu kupaonice s Lanom u naručju i plakala.
“Zašto si me ostavio samu? Zašto ovo sve moram sama?” šaptala sam kroz suze.
Kad se Dario napokon vratio kući oko ponoći, pijan i zadovoljan jer je dogovorio neki novi posao, našla sam snage da mu kažem:
“Ne mogu više ovako. Ili ćeš biti ovdje za nas ili idi zauvijek.”
Gledao me zbunjeno, kao da prvi put vidi koliko sam slomljena.
“Ma šta ti je? Pa radim za nas! Šta bi ti htjela – da ostanem bez posla pa da nemamo ni za pelene?”
“Ne želim novac više od podrške! Ne želim biti sama u ovom!”
Te noći nisam spavala. Lana je napokon zaspala na mojim prsima, a ja sam gledala u strop i razmišljala o svemu što sam izgubila – sigurnost, povjerenje, iluziju o sretnom braku.
Sljedećih dana Dario se trudio više biti kod kuće, ali sve je bilo nekako usiljeno. Donio je novu kolijevku, ali ja više nisam osjećala toplinu prema njemu kao prije. Povjerenje je bilo poljuljano.
Jednog dana došla mi je u posjet prijateljica Mirela.
“Znaš šta, Jasmina,” rekla mi je dok smo pile kavu na balkonu dok je Lana spavala u kolijevci koju je Dario napokon sastavio, “nije sramota tražiti pomoć. Nisi ti superžena. Ako ti treba psiholog ili makar neko da pričate – idi!”
Te riječi su me pogodile ravno u srce. Cijeli život su me učili da žena mora izdržati sve – zbog djece, zbog muža, zbog familije – ali nitko me nije pitao koliko to košta mene samu.
Počela sam pisati dnevnik. Svaku noć bih zapisivala svoje misli: strahove, tugu, bijes, ali i male pobjede – kad Lana prvi put prespava noć ili kad uspijem skuhati ručak bez suza.
Dario i ja smo otišli na bračno savjetovanje nakon nekoliko mjeseci. Bilo je teško otvoriti stare rane pred strancem, ali prvi put nakon dugo vremena osjećala sam da me netko čuje.
Danas Lana ima godinu dana. Još uvijek nije sve idealno – Dario često radi previše, a ja se ponekad osjećam usamljeno – ali naučila sam tražiti pomoć kad mi treba i reći kad nešto ne mogu sama.
Ponekad se pitam: Koliko nas žena šuti i trpi u tišini? Koliko nas misli da moramo biti jake dok se lomimo iznutra? Možda će moja priča nekome pomoći da progovori prije nego što bude kasno.