Biti baka ili besplatna dadilja? Moja priča o ljubavi, granicama i neizrečenim očekivanjima
“Mama, možeš li doći sutra ujutro? Ivana ima temperaturu, a ja moram na posao.” Glas moje kćerke Tanje zvučao je umorno, ali odlučno. Nisam stigla ni odgovoriti, a već je nastavila: “Znaš gdje su pelene, a i kašica je u frižideru. Hvala ti, mama, spasila si nas!”
Spustila sam slušalicu i pogledala kroz prozor na kišni zagrebački dan. Srce mi je bilo teško. Kad sam prije dvije godine prvi put čula da ću postati baka, plakala sam od sreće. Zamišljala sam šetnje po Maksimiru, miris bebine kože, nježne trenutke kad ću moći pričati priče iz svog djetinjstva. Nisam zamišljala da ću postati neplaćena dadilja, uvijek na raspolaganju, bez prava na svoje “ne mogu” ili “ne želim”.
Moj muž Zoran sjedio je za stolom i čitao novine. “Opet te zovu?” upitao je bez podizanja pogleda. Samo sam kimnula glavom. “Znaš, Jasna, moraš im reći da nisi više mlada kao prije. Imaš pravo na svoj život.”
Ali kako da im to kažem? Tanja i njen muž Emir rade puno radno vrijeme. Znam da im nije lako. Ali ni meni nije. Imam 63 godine, bolna leđa i snove koje još nisam ostvarila. Prijateljice me zovu na izlete, u kazalište, ali ja uvijek odgovaram: “Ne mogu, čuvam unuku.”
Jednog dana, dok sam ljuljala Ivanu i gledala kroz prozor na park gdje su druge žene šetale i smijale se, osjetila sam suze u očima. Ivana je zaspala, a ja sam sjela na kauč i uzela mobitel. Otvorila sam poruku za Tanju, ali nisam znala što napisati. Kako reći vlastitoj kćeri da se osjećam iskorišteno? Da mi fali sloboda? Da nisam samo baka, nego i žena sa svojim željama?
Navečer sam sjela s Tanjom dok je spremala Ivanu za spavanje.
“Tanja…” počela sam tiho.
“Što je, mama?”
“Znaš… Volim biti s Ivanom, ali ponekad bih voljela imati malo vremena za sebe. Možda da ponekad angažirate neku dadilju ili da Emir uzme slobodan dan?”
Tanja me pogledala kao da sam joj rekla nešto strašno.
“Ali mama, ti si uvijek govorila kako jedva čekaš biti baka! Zar ti je teško s Ivanom?”
Osjetila sam kako mi se grlo steže.
“Nije mi teško… Ali ponekad bih voljela otići na izlet s prijateljicama ili jednostavno odmoriti leđa.”
Tanja je uzdahnula.
“Mama, znaš da nemamo puno novca za dadilju. A Emir ne može uzeti slobodan dan kad god poželi. Ti si nam jedina pomoć.”
Te riječi su me pogodile kao hladan tuš. Jesam li sebična što želim malo vremena za sebe? Ili sam samo žena koja pokušava pronaći ravnotežu između ljubavi prema unuci i vlastitih potreba?
Sljedećih dana osjećala sam se još gore. Kad god bih odbila čuvati Ivanu, Tanja bi bila hladna ili bi mi zamjerila. Zoran me tješio: “Pusti ih malo neka se snađu sami.” Ali nisam mogla gledati kako se muče.
Jednog vikenda prijateljica Vesna me pozvala na izlet u Samobor.
“Jasna, moraš doći! Bit će nas pet, idemo na kremšnite i šetnju!”
Ovaj put odlučila sam reći Tanji unaprijed.
“Tanja, ovu subotu ne mogu čuvati Ivanu. Idem s prijateljicama u Samobor.”
Tanja je šutjela nekoliko sekundi.
“A što ćemo mi? Kako ćemo bez tebe?”
Osjetila sam krivnju u svakom dijelu tijela.
“Snaći ćete se”, rekla sam tiho.
Subota je došla i otišla. Vratila sam se kući puna dojmova i smijeha. Ali Tanja mi nije slala poruke cijeli dan. Kad sam joj navečer poslala sliku iz Samobora, odgovorila je samo s “ok”.
Sljedećih tjedana naš odnos bio je napet. Osjećala sam kao da moram birati između sebe i obitelji. Zoran mi je rekao: “Jasna, nisi ti njihova sluškinja. Imaš pravo na svoj život.” Ali srce mi je bilo podijeljeno.
Jedne večeri Tanja je došla kod mene sama.
“Mama… oprosti ako sam bila gruba. Samo… teško nam je sve ovo. Znam da ti nije lako.” Sjela je kraj mene i zagrlila me.
“I meni je teško kad mislim da te gubim”, šapnula sam.
Dugo smo razgovarale o svemu – o granicama, o tome kako nije sramota tražiti pomoć izvana, o tome kako ljubav prema unuci ne znači odricanje od sebe.
Danas čuvam Ivanu dva puta tjedno – ostale dane Tanja i Emir su pronašli rješenje s dadiljom i povremenom pomoći susjede Mirele. Imam više vremena za sebe, ali i dalje osjećam grižnju savjesti kad kažem “ne”.
Ponekad se pitam: Jesam li loša majka ako želim malo slobode? Gdje završava ljubav prema obitelji, a počinje ljubav prema sebi? Što vi mislite – gdje treba povući granicu?