Bježanje od kuće: Priča o ljubavi, krivnji i slobodi

“Jesi li ti normalna? Kako možeš tako sebično živjeti dok ti brat umire, a ja se raspadam od umora?” Majčin glas parao je tišinu sobe, a ja sam stajala na pragu s koferom u ruci, srce mi je tuklo kao ludo. Pogledala sam je u oči, ali nisam imala snage odgovoriti. U tom trenutku, sve godine šutnje, potisnutih suza i neprospavanih noći srušile su se na mene poput lavine.

Zovem se Ivana. Imam dvadeset i jednu godinu i dolazim iz malog mjesta kraj Tuzle. Moj brat Dario rođen je s cerebralnom paralizom. Otac nas je napustio kad sam imala deset godina, a mama je od tada postala tvrda kao stijena. Nikad nije plakala pred nama, ali zato je vikala, vrijeđala i prijetila. “Ti si mi jedina pomoć! Ako ti odeš, ja ću umrijeti!” ponavljala je iz dana u dan.

Nakon mature, osjećala sam se kao ptica kojoj su prvi put otvorili vrata kaveza. Prijavila sam se na fakultet u Zagrebu, ali nisam imala hrabrosti reći mami. Svaku večer sam slušala Darijevo teško disanje i majčine uzdahe dok mu mijenja pelene. “Ivana, idi mu donesi vode! Ivana, operi mu kosu! Ivana, ne možeš van s prijateljicama dok ne nahraniš brata!” Sve moje želje i snovi bili su podređeni Dariju.

Jedne večeri, dok sam sjedila na krevetu i gledala u strop, odlučila sam: moram otići. Spakirala sam najosnovnije stvari i ostavila mami pismo. “Mama, žao mi je. Ne mogu više. Volim vas oboje, ali moram pokušati živjeti svoj život.”

Prvih mjesec dana u Zagrebu bilo je kao da sam se ponovno rodila. Upoznala sam Lejlu iz Sarajeva, koja mi je postala najbolja prijateljica. Počela sam raditi u kafiću i upisala predavanja. Ali onda su počele stizati poruke.

“Kučko jedna, dabogda ti se isto desilo kao Dariju!” “Nadam se da ćeš umrijeti sama kao pas!” Svaki put kad bih blokirala broj, mama bi našla novi način da me pronađe. Poruke su bile sve gore, pune psovki i proklinjanja. Nisam spavala noćima. Lejla me tješila: “Ivana, to nije tvoja krivnja. Ti imaš pravo na svoj život.” Ali kako objasniti srcu da ne bude slomljeno?

Jednog dana, dok sam sjedila u tramvaju na putu do faksa, stigla je nova poruka: “Dario je danas imao napad. Da si bila tu, možda bi preživio!” Ruke su mi se tresle. Suze su mi navrle na oči. Nazvala sam mamu drhteći: “Što se dogodilo? Je li Dario dobro?” S druge strane čuo se samo hladan glas: “Ne pitaj me ništa više. Nisi više moja kćer.”

Tog dana nisam otišla na predavanja. Sjedila sam na klupi u parku i gledala djecu kako se igraju. Sjetila sam se sebe kao djevojčice koja sanja o tome da postane liječnica ili možda glumica. Sada sam bila samo Ivana koja bježi od vlastite obitelji.

Lejla me našla navečer u stanu, sklupčanu pod dekom. “Ivana, moraš potražiti pomoć. Ovo te uništava.” Otišla sam kod psihologinje na fakultetu. Prvi put sam nekome ispričala sve – o Dariju, o mami, o osjećaju krivnje koji me guši svaki dan.

“Ivana,” rekla mi je psihologinja blago, “nije tvoja odgovornost nositi cijelu obitelj na leđima. Imaš pravo na svoje granice i svoj život.”

Počela sam pisati dnevnik. Svaki dan bih zapisivala svoje misli: “Jesam li loša kćer? Jesam li izdala Darija? Hoću li ikada moći oprostiti mami?” Ponekad bih sanjala da se vraćam kući i da me mama grli bez riječi osude. Ali svaki put kad bih joj poslala poruku ili pokušala nazvati, dočekale bi me samo uvrede.

Jednog dana stigla je poruka od susjede iz sela: “Ivana, tvoja mama je pala u nesvijest od iscrpljenosti. Dario je dobro, ali ona ne može više sama.” Osjećaj krivnje ponovno me preplavio. Lejla mi je rekla: “Možeš pomoći na daljinu – nazovi socijalnu službu, pitaj ima li kakva pomoć za tvoju obitelj.”

Tako sam i napravila. Socijalna radnica mi je rekla: “Vaša mama ima pravo na pomoć u kući i njegovatelja za Darija.” Kad sam to javila mami, vikala je kroz telefon: “Ne treba mi ničija milost! Samo si htjela oprati svoju savjest!” Spustila sam slušalicu drhteći.

Godine su prolazile. Završila sam fakultet i pronašla posao u Zagrebu. Dario je još uvijek kod kuće s mamom, ali sada ima pomoć njegovateljice koju plaća općina. Mama mi još uvijek šalje poruke – nekad pune mržnje, nekad samo tihe prijekore: “Svi imaju djecu koja pomažu, samo ja nemam sreće.” Ponekad joj pošaljem novac ili paket s lijekovima za Darija.

Ali nikad više nisam otišla kući.

Pitam se svake večeri: Jesam li pogriješila što sam otišla? Je li moguće biti dobar čovjek ako si morao izabrati sebe umjesto obitelji? Može li ljubav preživjeti kroz ovakvu bol?