„Cijeli dan ništa ne radiš, dijete samo spava i jede” – Moja borba za razumijevanje kao majke
„Opet sjediš na kauču? Cijeli dan ništa ne radiš, dijete samo spava i jede!“ – riječi su koje su mi proparale srce, a izgovorio ih je moj muž, Dario, dok je ulazio u stan s vrećicom iz trgovine. Pogledala sam ga umorno, s podočnjacima do pola obraza, dok mi je mala Lana ležala na prsima i tiho disala. Nisam imala snage za svađu, ali u meni je ključalo.
Nisam mu odgovorila odmah. Samo sam ga gledala kako odlaže stvari, kako nervozno prelistava mobitel i kako ne primjećuje da mi ruke drhte. U meni je vrištalo: „Zar ne vidiš? Zar ne vidiš da sam na rubu?“ Ali nisam rekla ništa. Samo sam tiho ustala, odnijela Lanu u sobu i zatvorila vrata za sobom.
Sjedila sam na krevetu i gledala u zid. Suze su mi same tekle niz lice. Sjetila sam se dana kad smo Dario i ja bili sretni, kad smo maštali o obitelji, kad smo vjerovali da će nas dijete još više povezati. Ali sada… sada se osjećam kao da sam sama na svijetu. Moja mama, Vesna, živi u Osijeku i rijetko dolazi. Sestru Marinu vidim još rjeđe jer radi u Njemačkoj. Prijateljice su mi se udaljile – neke nemaju djecu pa ne razumiju, a one koje imaju su previše zaokupljene vlastitim životima.
Dario je dobar čovjek, ali ne razumije. On misli da je moj dan lagan – „samo“ brinem o bebi. Ne vidi koliko puta ustajem noću, koliko puta presvlačim pelene, koliko puta pokušavam umiriti Lanu kad plače bez razloga. Ne vidi koliko sam puta danas zaboravila jesti ili popiti vode jer sam stalno u pokretu. Ne vidi koliko me boli svaka njegova riječ.
Jedne večeri, dok je Lana napokon zaspala, skupila sam hrabrost i sjela nasuprot Dariju. Gledao je televiziju, ali sam mu ugasila ton.
– Moram ti nešto reći – počela sam tiho.
– Što je sad? – pitao je bezvoljno.
– Osjećam se kao da me nema. Kao da sam nestala otkad sam postala mama. Kao da više nisam Ivana, nego samo „Lanaina mama“. I boli me što misliš da ništa ne radim.
Dario je šutio nekoliko trenutaka. Zatim je slegnuo ramenima.
– Pa što bi htjela? Da ja ostanem doma? Ja radim cijeli dan!
– Znam da radiš – odgovorila sam drhtavim glasom – ali ja isto radim. Samo što moj posao nitko ne vidi. I nitko ga ne cijeni.
Nisam znala što očekujem od njega. Možda samo malo razumijevanja. Možda zagrljaj. Umjesto toga, ustao je i otišao pod tuš.
Te noći nisam mogla spavati. Lana se budila svakih sat vremena, a ja sam svaki put osjećala sve veću prazninu u grudima. Počela sam sumnjati u sebe – jesam li stvarno toliko beskorisna? Jesam li loša majka? Loša supruga?
Sljedećih dana pokušavala sam pronaći podršku na internetu. Pridružila sam se jednoj Facebook grupi za mame iz Hrvatske i Bosne. Tamo su žene dijelile slične priče – o nerazumijevanju muževa, o usamljenosti, o depresiji nakon poroda. Počela sam pisati svoje osjećaje i prvi put nakon dugo vremena osjetila olakšanje kad su mi druge žene pisale: „I meni je tako.“
Jednog dana nazvala me mama.
– Ivana, kako si?
– Umorna sam, mama…
– Znam, dušo. I ja sam bila takva kad ste ti i Marina bili mali. Ali proći će… Samo moraš pričati s Darijem. Muškarci često ne vide što žene prolaze.
Nakon tog razgovora odlučila sam pokušati još jednom. Pripremila sam večeru, zapalila svijeću i čekala Darija da dođe s posla.
Kad je ušao, pogledao me iznenađeno.
– Što se događa?
– Samo želim da večeramo zajedno… kao nekad.
Tijekom večere pričali smo o svemu osim o Lani i kućanskim obavezama. Smijali smo se starim šalama i prisjećali putovanja na Jadran prije nekoliko godina. Osjetila sam tračak nade da još uvijek postoji „mi“ ispod svih ovih slojeva umora i frustracije.
Nakon večere sjeli smo na balkon. Pogledali smo zvijezde iznad Zagreba i šutjeli nekoliko minuta.
– Znaš… možda stvarno nisam bio fer prema tebi – rekao je tiho Dario.
– Samo želim da me ponekad pitaš kako sam… ili da mi kažeš hvala što brinem o Lani – odgovorila sam.
Dario me zagrlio prvi put nakon dugo vremena.
– Hvala ti, Ivana.
Te noći zaspala sam s osmijehom na licu, prvi put nakon mjeseci.
Ali problemi nisu nestali preko noći. I dalje su dolazili dani kad bih plakala u kupaonici dok Lana spava ili kad bih vikala na Darija zbog sitnica. I dalje su postojali trenuci kad bih poželjela pobjeći negdje daleko gdje me nitko ne poznaje.
Ali sada znam da nisam sama. Znam da ima još žena koje se osjećaju isto kao ja – neshvaćeno, usamljeno, iscrpljeno do krajnjih granica.
Ponekad se pitam: koliko nas još šuti? Koliko nas još skriva suze iza zatvorenih vrata? I hoće li nas društvo ikada naučiti cijeniti ono što radimo?