„Daj mi ključeve, Jasmina!” – Kako je moja svekrva prešla granicu i zašto sam je morala zamoliti da napusti naš dom

„Daj mi ključeve, Jasmina! Molim te, vrati ih!” glas mi je drhtao dok sam stajala nasred hodnika, a ona me gledala s onim svojim poznatim, hladnim osmijehom. Edin je sjedio na rubu kauča, šutio i gledao u pod, kao da ga se sve to ne tiče. Ali tiče ga se. Tiče se nas svih.

Nisam ni slutila da će moj život u Sarajevu, nakon udaje za Edina, postati ovako težak. Jasmina je od prvog dana bila prisutna – previše prisutna. Prvo su to bile sitnice: „Nermina, ovako se ne pravi pita”, „Tako se ne pegla Edinova košulja”, „Dijete ne smije toliko gledati televiziju”. Mislila sam da je to samo njezin način da pomogne, da pokaže brigu. Ali ubrzo su njezini dolasci postali svakodnevni. Ključ od našeg stana dobila je još kad smo se uselili – „za svaki slučaj”, rekla je Edinu, a on je samo slegnuo ramenima.

Prvih nekoliko mjeseci sam šutjela. Govorila sam sebi: „To je njegova majka, nemaš pravo.” Ali kad sam jednog dana došla kući ranije s posla i zatekla Jasminu kako premeće po mojim ladicama u spavaćoj sobi, osjetila sam kako mi srce lupa u grlu.

„Šta to radite?” upitala sam tiho.

„Tražim rezervne baterije. Edin mi je rekao da ih imate ovdje.”

Znala sam da laže. Nije joj trebalo ništa osim osjećaja kontrole. Tog dana sam prvi put zaplakala zbog nje.

Edin je bio između dvije vatre. „Znaš kakva je mama”, govorio bi. „Pusti je, proći će je.” Ali nije prošlo. Počela je dovoditi svoje prijateljice na kafu kod nas bez najave. Jednog dana sam zatekla susjedu Nadu kako sjedi za mojim stolom i komentira boju zavjesa.

„Jasmina kaže da si ti birala ove zavjese? Malo su tmurne, zar ne?”

Osjećala sam se kao gost u vlastitom domu.

Najgore je bilo kad se umiješala u naš brak. Jedne večeri, dok smo Edin i ja pokušavali uspavati našu kćerku Lejlu, Jasmina je upala u sobu bez kucanja.

„Dajte mi dijete, vi ne znate kako s njom”, rekla je i uzela Lejlu iz Edinovih ruku.

Te noći sam prvi put povisila ton na Edina.

„Ne mogu više ovako! Ili ćeš ti nešto poduzeti ili ću ja!”

On je šutio. Zatvorio se u sebe. Počeli smo se svađati zbog sitnica. Nisam više prepoznavala ni njega ni sebe.

Jednog jutra, dok sam spremala doručak, Jasmina je opet došla bez najave. Sjela je za stol i počela pričati kako bi ona bolje odgojila Lejlu da joj damo više prostora.

„Znaš, Nermina, ja sam sama odgojila troje djece. Ti si previše popustljiva. Dijete treba znati ko je gazda.”

Osjetila sam kako mi ruke drhte dok režem kruh. Nisam više mogla izdržati.

Te večeri sam sjela s Edinom.

„Edine, ili ćeš ti razgovarati s mamom ili ću ja morati. Ovo nije život.”

On me gledao tužno.

„Ne mogu joj to reći. Znaš koliko joj znači Lejla.”

„A koliko ja značim tebi?”

Nije odgovorio.

Sljedeći dan Jasmina je opet došla dok sam bila na poslu i promijenila raspored u kuhinji. Kad sam došla kući, nisam mogla pronaći ni jednu stvar na svom mjestu. To je bila kap koja je prelila čašu.

Te večeri sam skupila hrabrost i pozvala Jasminu na razgovor.

„Jasmina, moramo razgovarati.”

Sjedile smo za stolom dok su Edin i Lejla bili u drugoj sobi.

„Znam da želite najbolje za nas, ali ovo više nije vaš dom. Molim vas da poštujete naš prostor i privatnost.”

Gledala me šokirano.

„Kako možeš tako sa mnom? Ja sam Edinova majka! Sve što radim, radim iz ljubavi!”

„Ali ljubav ne znači kontrolu. Molim vas, vratite mi ključeve.”

Nastala je tišina koju nikad neću zaboraviti. Jasmina je ustala, izvadila ključeve iz torbe i bacila ih na stol.

„Vidjet ćemo koliko ćeš dugo izdržati bez mene.”

Izašla je iz stana bez pozdrava.

Edin me gledao kao stranca. Danima nismo razgovarali. Lejla je osjećala napetost i često plakala noću.

Ponekad se pitam jesam li pogriješila. Je li moguće postaviti granice a da ne povrijedimo one koje volimo? Ili smo mi žene uvijek osuđene birati između sebe i tuđe sreće?

Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li moguće sačuvati brak i vlastito dostojanstvo kad obitelj pređe granicu?