Djevojčica koja je čekala mamu: Priča o Emi i novoj obitelji

“Mama, kad ćeš doći po mene?” šaptala sam svake noći u jastuk, dok su zidovi doma za nezbrinutu djecu u Sarajevu odzvanjali tihim jecajima još desetak djece. Imala sam samo šest godina kad su me socijalni radnici odveli iz našeg malog stana na Grbavici. Sjećam se kako sam stiskala ruku svoje mame, Amire, dok su nas razdvajali. “Bit ću dobra, obećavam! Samo me nemoj ostaviti!” vikala sam, ali vrata su se zatvorila prije nego što je stigla išta reći.

Prvih nekoliko mjeseci u domu bila sam uvjerena da je sve privremeno. Svaki put kad bi netko zazvonio na vrata, srce bi mi preskočilo od uzbuđenja. “Možda je mama!” govorila sam Lejli, djevojčici iz susjedne sobe. Lejla bi samo slegnula ramenima: “Nemoj se nadati, Ema. Meni nitko nije došao već dvije godine.” Nisam joj vjerovala. Moja mama je drugačija, govorila sam sebi.

Ali dani su prolazili, a mama nije dolazila. Počela sam brojati dane na papirićima koje sam skrivala ispod madraca. Prvi rođendan bez nje prošao je u tišini. Teta Sanja iz doma pokušala me oraspoložiti tortom i balonima, ali ništa nije moglo ispuniti prazninu koju sam osjećala. “Znaš, Ema, ponekad odrasli ne mogu biti uz nas koliko bismo željeli,” rekla mi je tiho dok mi je brisala suze.

Jednog dana, dok smo crtali u zajedničkoj sobi, u dom su došli neki ljudi. Gospođa s crvenim ružem i gospodin s naočalama. Svi su šaptali da su to potencijalni udomitelji. Nisam htjela ni pogledati u njihovu stranu. Ja čekam svoju mamu, ponavljala sam sebi.

Ali vrijeme je prolazilo. Lejla je otišla prva – usvojila ju je obitelj iz Mostara. Plakala sam cijelu noć jer sam ostala sama u sobi. Počela sam se pitati: što ako mama nikad ne dođe? Što ako me zaboravila?

Jedne subote, teta Sanja me pozvala u ured. “Ema, došli su ljudi koji bi te željeli upoznati. Zovu se Ivana i Dario.” Sjela sam nasuprot njima, šutjela i gledala u pod. Ivana je imala tople oči i mirisala je na vaniliju. “Bok, Ema. Voliš li crtati?” pitala me tiho. Samo sam kimnula glavom.

Sljedećih tjedana dolazili su često. Donosili su mi bojice, pričali priče o svom psu Maksu i pokazivali slike svoje kuće u Samoboru. Počela sam im se otvarati, ali svaki put kad bih se nasmijala, osjećala bih krivnju – kao da izdajem svoju mamu.

Jedne večeri, nakon što su otišli, sjela sam na prozor i gledala kišu kako pada po dvorištu doma. “Teta Sanja, što ako me mama ipak traži? Što ako joj kažem da sam otišla?” pitala sam kroz suze.

Teta Sanja me zagrlila: “Ema, tvoja mama te sigurno voli na svoj način, ali možda nije spremna brinuti se o tebi. Ivana i Dario žele ti dati dom i ljubav koju zaslužuješ.” Nisam znala što da mislim.

Nakon nekoliko mjeseci posjeta i razgovora s psihologom, stigao je dan kada sam trebala preseliti kod Ivane i Darija. Spakirala sam svoje stvari – plišanog medu kojeg mi je mama poklonila za peti rođendan i crteže koje sam radila u domu. Dok sam ulazila u njihov auto, srce mi je tuklo kao ludo.

Prvi dani bili su čudni. Ivana me budila poljupcem u čelo, Dario mi je svako jutro pravio kakao. U njihovoj kući sve je mirisalo na svježe pečeni kruh i lavandu. Ali navečer bih plakala pod dekom jer nisam znala smijem li biti sretna.

Jednog dana Ivana me pitala: “Ema, želiš li nas zvati mama i tata?” Zastala sam. U meni se vodila borba – želja za pripadanjem i strah od izdaje prave mame.

S vremenom sam počela osjećati toplinu koju nisam poznavala godinama. Ivana me vodila na balet, Dario me učio voziti bicikl po parku Maksimir kad smo išli kod rodbine u Zagreb. Počela sam se smijati iskreno, bez krivnje.

Ali prošlost me nije puštala. Jednog dana dobila sam pismo iz Sarajeva – mama mi je pisala nakon tri godine šutnje. Pisalo je: “Draga Ema, oprosti što nisam mogla biti uz tebe. Volim te zauvijek.” Plakala sam satima držeći pismo na grudima.

Ivana me zagrlila: “Znaš, Ema, ljubav nije ograničena na jednu osobu ili jednu obitelj. Možeš voljeti svoju mamu i nas istovremeno.” Tada sam prvi put osjetila mir.

Danas imam dvanaest godina i živim s Ivanom i Darijem već šest godina. Mama mi piše povremeno iz Njemačke gdje radi kao čistačica. Viđamo se ljeti kad može doći ili kad ja odem kod nje na praznike. Naučila sam da obitelj nisu samo oni koji te rode – obitelj su oni koji te vole svaki dan.

Ponekad se pitam: Koliko djece još čeka da ih netko voli? Koliko nas još sanja o zagrljaju koji će ih izliječiti? Možda će moja priča nekome dati nadu da dom možeš pronaći tamo gdje ga najmanje očekuješ.