Dvije godine tišine: Nora mi više ne govori

„Nora, jesi li gladna? Napravila sam ti supu, tvoju omiljenu.“

Tišina. Samo zvuk vjetra kroz prozor i moj glas koji odjekuje praznim hodnikom. Već dvije godine nisam čula njezin odgovor. Dvije godine otkako je Nora otišla iz našeg stana u Novom Zagrebu, noseći sa sobom samo nekoliko torbi i pogled pun razočaranja. Sjećam se tog dana kao da je jučer bio. Stajala je na vratima, držeći malu Serenity u naručju, a ja sam joj, po tko zna koji put, rekla: „Nora, nisi spremna za majčinstvo. Premlada si, previše sanjariš.“

Nije mi ništa odgovorila. Samo je pogledala prema meni, suze su joj klizile niz lice, a ja sam ostala čvrsta. Uvijek sam vjerovala da roditelj mora biti stup, ne popuštati pred emocijama. Moj otac, Stjepan, bio je takav prema meni. Nikad nije pokazivao slabost, a ja sam mislila da je to ispravno.

Ali sada, kad sjedim sama u kuhinji i gledam Norine slike na Instagramu – ona, Serenity i njezin muž Emir na izletu na Plitvicama – pitam se gdje sam pogriješila. Zašto mi više ne govori? Zašto me izbrisala iz svog života?

Moja sestra Ivana često mi govori: „Mirela, moraš joj pustiti da diše. Nisi ti više glavna u njezinom životu.“ Ali kako to učiniti kad si cijeli život žrtvovao za dijete? Kad si radila dvije smjene u bolnici da bi joj kupila knjige i platila instrukcije iz matematike? Kad si svaku večer provjeravala je li naučila lekciju i jesi li joj dovoljno skuhala?

Sjećam se jedne večeri kad je imala 17 godina. Došla je kući kasno, a ja sam je dočekala na vratima.

„Gdje si bila? Znaš li koliko je sati?“

„Mama, bila sam s prijateljicama. Nisam dijete više.“

„Dok živiš pod mojim krovom, poštovat ćeš moja pravila!“

Nora je tada prvi put podigla glas na mene. „Ti ne znaš ništa o meni! Samo želiš da budem ono što ti nikad nisi bila!“

Te riječi su me zaboljele više nego što bih ikad priznala. Ali nisam popustila. Nisam znala drugačije.

Kad je ostala trudna s 22 godine, Emir je bio uz nju. Ja nisam mogla prihvatiti da će postati majka tako mlada. „Uništit ćeš si život“, rekla sam joj. „Ne znaš ti što znači biti roditelj.“

Ona me samo gledala, a Emir ju je držao za ruku. „Mirela, Nora zna što radi“, rekao je tiho.

„Ti šuti! Ti si kriv za sve ovo!“ viknula sam na njega.

Tada je Nora uzela svoje stvari i otišla. Od tada – tišina.

Pokušavala sam joj pisati poruke:

„Nora, kako si?“
„Jesi li dobro?“
„Serenity liči na tebe kad si bila mala.“

Nikad nije odgovorila. Samo bih vidjela nove slike na Facebooku – Serenity u parku, Emir i Nora na roštilju kod njegovih roditelja u Sarajevu. Svi sretni, svi nasmijani – bez mene.

Moja prijateljica Sanja kaže: „Pusti je, Mirela. Djeca se uvijek vrate.“ Ali što ako se ne vrati? Što ako sam zauvijek izgubila svoju kćer?

Jedne večeri, dok sam gledala stare albume, pronašla sam sliku na kojoj Nora ima pet godina. Drži me za ruku na plaži u Makarskoj i smije se cijelim srcem. Tada sam plakala prvi put nakon dugo vremena. Plakala sam jer sam shvatila da sam izgubila ono najvrijednije – povjerenje vlastitog djeteta.

Zadnjih mjeseci pokušavam se promijeniti. Počela sam ići kod psihologinje Lejle. Ona mi kaže: „Mirela, morate naučiti pustiti kontrolu. Ljubav nije kontrola.“ Ali kako to naučiti sa 54 godine? Kako promijeniti cijeli život?

Jednog dana srela sam Emira na tržnici Dolac. Bio je s malom Serenity.

„Emire… kako su Nora i mala?“

Pogledao me oprezno, ali pristojno.

„Dobro su. Nora puno radi, Serenity ide u vrtić.“

„Nedostaju mi“, prošaptala sam.

Emir je zastao pa rekao: „Mirela, Nora vas voli. Ali još uvijek boli ono što ste rekli.“

Nisam znala što reći. Samo sam gledala malu Serenity kako gricka jabuku.

Kad su otišli, osjećala sam se još praznije nego prije.

Ponekad sanjam da mi Nora dolazi kući s Serenity za ruku i kaže: „Mama, oprosti.“ Ali znam da to nije realno. Možda bih ja trebala reći oprosti prva.

Ali kako? Kako se ispričati za godine strogosti? Kako priznati djetetu da si pogriješio?

Sinoć sam napisala pismo koje možda nikad neću poslati:

“Draga Nora,
Znam da sam bila stroga i često nepravedna. Nisam znala drugačije. Volim te više od svega i želim upoznati svoju unuku. Ako ikad poželiš razgovarati, ja ću čekati.
Tvoja mama”

Možda će jednog dana pročitati te riječi. Možda će mi oprostiti.

Ali do tada ostajem sama sa svojim mislima i pitanjem koje me izjeda:

Jesam li bila previše stroga ili samo previše prestrašena da ne izgubim ono što najviše volim? Može li se ljubav popraviti nakon dvije godine tišine?