Ispod sjaja elitne škole: Priča jednog oca iz Zagreba
“Tata, zašto ja nemam tenisice kao Petra?” Lana je stajala na vratima svoje sobe, oči su joj bile crvene od suza, a glas joj je drhtao. Bio je to trenutak koji mi je zauvijek ostao urezan u pamćenje. Zastao sam s kuhačom u ruci, srce mi je potonulo. Nisam imao odgovor koji bi mogao umanjiti njezinu bol.
Moja kćer Lana upisala je Prvu gimnaziju u Zagrebu, školu na glasu po izvrsnosti, ali i po tome što ju pohađaju djeca iz imućnih obitelji. Moja supruga Ivana i ja radimo u državnoj službi, živimo skromno, ali nikad nam nije nedostajalo ljubavi. Ipak, kad je Lana krenula u tu školu, počeli smo osjećati teret razlika koje nikad prije nisu bile tako očite.
Sve je počelo nevinim pitanjima: “Tata, mogu li dobiti novi mobitel? Svi ga imaju.” Ili: “Mama, mogu li ići na skijanje s razredom?” Svaki put kad bismo morali reći ne, osjećali smo se kao da joj uskraćujemo budućnost. Ali najgore je bilo gledati kako Lana polako gubi osmijeh, kako se povlači u sebe.
Jednog dana došao sam po nju nakon nastave. Stajala je sama ispred škole dok su drugi roditelji dolazili skupim autima, a djeca su se smijala i dogovarala za vikend u Opatiji ili na Jahorini. Lana je šutjela cijelim putem kući. Kad smo stigli, upitao sam je što nije u redu.
“Tata, ja njima nisam dovoljna. Nisam dovoljno bogata, nemam dovoljno skupe stvari. Ne žele me pozvati na rođendane jer ne mogu kupiti poklon od 500 kuna. Osjećam se kao duh.”
Te riječi su me slomile. Te noći nisam mogao spavati. Razmišljao sam o svemu što sam radio u životu, o tome jesam li pogriješio što sam je poticao da ide u tu školu. Ivana je pokušavala biti jaka, ali i ona je plakala kad je mislila da je ne vidim.
Sljedećih tjedana situacija se samo pogoršavala. Lana je počela izbjegavati školu, ocjene su joj pale. Jedne večeri čuo sam kako razgovara s prijateljicom Lejlom iz razreda:
“Ne mogu više, Lejla. Osjećam se kao da ne pripadam ovdje. Svi gledaju što nosim, gdje idem na ljetovanje… Tvoja mama barem ima butik, ti si im zanimljiva. Ja sam nikome ništa.”
Lejla joj je tiho odgovarala: “Znam kako ti je. I meni ponekad dođe da pobjegnem. Ali nemoj odustati, Lana. Nisi sama.”
Te riječi su mi dale snagu da nešto poduzmem. Otišao sam na roditeljski sastanak i prvi put javno progovorio:
“Poštovani roditelji, primijetio sam da se među djecom stvara jaz zbog materijalnih stvari. Možda bismo mogli razgovarati o tome kako pomoći djeci da se osjećaju prihvaćeno bez obzira na to koliko tko ima?”
Nastala je tišina. Neki su roditelji pogledali u pod, drugi su se nervozno nasmijali. Jedna majka, Tamara, hladno je rekla:
“Gospodine Galić, svatko ima pravo birati gdje će mu dijete ići u školu. Ako vam smeta društvo ovdje, možda ste pogriješili adresu.”
Osjetio sam kako mi lice gori od srama i bijesa. Nitko me nije podržao osim jedne žene iz zadnjeg reda – Azra, samohrana majka iz Bosne:
“Goran ima pravo. I moje dijete pati zbog toga što nemamo kao drugi. Ne bi li škola trebala biti mjesto gdje smo svi jednaki?”
Nakon sastanka prišla mi je Azra:
“Ne odustaj, Goran. Ako mi šutimo, ništa se neće promijeniti.”
Ali promjene nisu dolazile lako. Lana je postala meta tračeva – govorili su da njezin tata pravi probleme i da je ljubomoran na druge roditelje. Ivana i ja smo se sve češće svađali:
“Zašto si morao dizati prašinu? Sad će Lana imati još više problema!” vikala je kroz suze.
“Ne mogu gledati kako nam dijete pati! Zar ćemo šutjeti dok ju uništavaju?” odgovorio bih očajan.
Na kraju školske godine Lana je došla kući uplakana:
“Tata, mama… Ne želim više tamo ići. Molim vas, prebacite me u drugu školu.”
Srce mi se slomilo drugi put te godine. Prebacili smo Lanu u obližnju školu gdje su djeca bila opuštenija, gdje nije bilo važno tko nosi kakve tenisice ili gdje ljetuje. Polako se vraćala sebi, ali ožiljci su ostali.
Danas često razmišljam jesmo li trebali više šutjeti ili još glasnije vikati protiv nepravde. Jesmo li pogriješili što smo vjerovali da znanje i trud mogu nadjačati novac i veze? Ili smo barem pokazali Lani da vrijedi boriti se za ono što je ispravno?
Ponekad se pitam: koliko još djece mora proći kroz isto dok društvo ne shvati da prava vrijednost nije u onome što nosimo ili vozimo? Što biste vi učinili na mom mjestu?