Između Doma i Doma: Priča o Odluci Koja Razdire Srce

“Ne mogu više, Lejla! Ne mogu gledati kako tata vene pred mojim očima, a ja ne znam što da radim!” viknula sam kroz suze, dok sam sjedila na hladnim pločicama kuhinje, držeći mobitel u ruci. S druge strane linije, Lejla je šutjela nekoliko sekundi, a onda tiho rekla: “Ajla, znam da ti je teško. Ali nisi sama.”

Bilo je to treće jutro zaredom da sam zatekla tatu kako sjedi u pidžami na rubu kreveta, gledajući kroz prozor kao da traži nešto što je davno izgubio. Njegove ruke, nekad snažne i sigurne, sada su drhtale dok je pokušavao zakopčati dugmad na košulji. “Ajla, gdje mi je sat?” pitao bi iznova, svaki put s istim zbunjenim pogledom. Sat je bio na njegovoj ruci.

Moj brat Dario živi u Zagrebu, sestra Mirela u Sarajevu. Oboje imaju svoje živote, djecu, poslove. Ja sam ostala u našem malom stanu u Tuzli s tatom, jer “ti si najmlađa, imaš vremena”, govorili su. Ali vrijeme mi je curilo kroz prste kao pijesak. Moj posao u knjižnici bio je na rubu otkaza jer sam stalno kasnila ili izostajala. Prijatelji su se povukli, a ja sam postala sjena žene koja sam nekad bila.

Jedne večeri, dok sam pokušavala nahraniti tatu juhom koju je odbijao jesti, iznenada je podigao glas: “Zašto me mučiš? Nisam dijete!” Pogledala sam ga i prvi put osjetila bijes – ne prema njemu, nego prema sebi i cijelom svijetu. “Tata, ne mogu više sama!” izletjelo mi je. On je spustio žlicu i pogledao me s tugom koju nikad neću zaboraviti.

Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što je tata učinio za nas. Radio je dva posla nakon što nas je mama napustila. Nikad nije pitao za sebe. Sjećam se zime kad nam je grijanje otkazalo – on je spavao u kaputu samo da bi nama bilo toplije. Kako sad mogu razmišljati o domu za starije?

Ali stvarnost je bila neumoljiva. Tata je sve češće zaboravljao gdje se nalazi. Jednom je izašao iz stana i lutao satima po gradu dok ga policija nije pronašla. Socijalna radnica mi je rekla: “Ajla, razmislite o domu. Niste vi kriva ako ne možete sve sama.” Ali osjećala sam se kao izdajica.

Na obiteljskom ručku, Mirela je donijela tortu i sjela nas troje za stol. “Ajla, razgovarali smo… Možda bi stvarno bilo najbolje da tata ode u dom. Tamo će imati skrb, društvo…” Dario je odmahnuo glavom: “Ne dolazi u obzir! Tata nije nikakva biljka! Ajla može još malo izdržati dok ne nađemo drugo rješenje.” Pogledala sam ih oboje i osjetila kako mi srce puca.

“A što ako ja ne mogu više? Što ako se slomim? Hoćete li vi doći iz Zagreba ili Sarajeva kad tata padne ili nestane?” upitala sam drhteći.

Nastala je tišina koju su prekidali samo zvukovi žlice o tanjur. Tata nas je gledao zbunjeno: “Zašto se svađate? Ja mogu sam…”

Nakon tog ručka dani su prolazili u magli. Tata je postajao sve slabiji, a ja sve umornija. Počela sam gubiti kilograme, kosa mi je opadala od stresa. Jedne noći sam sanjala mamu – stajala je na vratima i šaptala: “Pusti ga, Ajla… Pusti ga da ode tamo gdje će biti siguran.”

Probudio me tatin glas: “Ajla, sanjao sam tvoju mamu… Rekla mi je da si dobra kćerka.” Suze su mi potekle niz lice.

Sljedećeg dana otišla sam s tatom u dom za starije osobe “Zlatna Jesen” u Tuzli. Miris dezinficijensa i zvuk televizora u zajedničkoj sobi probadali su me kao igle. Voditeljica doma, gospođa Ružica, nježno mu je stavila ruku na rame: “Gospodine Ibro, ovdje ćete imati društvo i brigu kakvu zaslužujete.” Tata ju je pogledao pa mene: “Hoćeš li dolaziti svaki dan?”

“Hoću, tata… Svaki dan,” slagala sam.

Kad smo izlazili iz doma, Mirela me zagrlila: “Znam da ti je teško… Ali nisi sama.” Dario nije mogao doći – poslao je poruku: “Drži se, Ajla. Znam da si napravila najbolje za njega.”

Prve noći bez tate nisam mogla spavati. Stan je bio previše tih. Svaki zvuk podsjećao me na njega – škripa kreveta, miris njegove kave ujutro. Osjećala sam krivnju kao kamen na prsima.

Ali kad sam ga posjetila nakon tjedan dana, sjedio je s grupom ljudi i smijao se nekoj šali koju nisam čula do kraja. Kad me ugledao, oči su mu zasjale: “Ajla! Dođi sjedi s nama! Ovo ti je Fikret, a ovo Mara – ona najbolje pjeva sevdalinke!”

Tada sam shvatila da možda nisam izdala svog oca – možda sam mu dala priliku za dostojanstvenu starost.

Ipak, svake večeri kad legnem pitam se: Jesam li mogla više? Jesam li bila sebična ili hrabra? Što biste vi učinili na mom mjestu?