Između Dva Doma: Kako Sam Otišla, A Srce Ostalo
“Zar stvarno misliš da si sad odrasla čim si maturirala? Da možeš samo tako otići i ostaviti nas?” Majčin glas parao je tišinu kuhinje, dok sam stajala s koferom u ruci, srce mi je tuklo kao ludo. Nisam mogla gledati ni nju ni brata. Samo sam zurila u pločice na podu, pokušavajući ne zaplakati.
“Mama, molim te…” prošaptala sam, ali ona me prekinula pokretom ruke. “Ne, Lejla! Ne možeš! Tvoj brat je bolestan, ja ne mogu sve sama! Kako možeš biti tako sebična?”
Nikad neću zaboraviti taj trenutak. Miris kave i lijekova u zraku, bratov pogled pun tuge i razočaranja. Izašla sam iz kuće osjećajući se kao izdajica. Ali nisam mogla ostati. Nisam više mogla disati u toj kući punoj tišine i neizgovorenih riječi, gdje se svaki moj korak mjerio kroz prizmu žrtve.
Otišla sam u Zagreb, upisala fakultet, pronašla cimericu Ivanu iz Osijeka. Prvih mjeseci nisam spavala. Svaku večer sam gledala u mobitel, čekajući poruku od mame ili brata. Umjesto toga, dobijala sam samo kratke poruke: “Sve po starom.” ili “Ne brini za nas.” Ali znala sam da nije sve po starom. Znala sam da me mama mrzi jer sam otišla.
Jedne večeri, dok smo Ivana i ja pile čaj na prozoru studentskog doma, ispričala sam joj sve.
“Znaš, osjećam se kao da sam ih izdala. Brat ima epilepsiju, mama radi dvije smjene u bolnici. Tata nas je napustio kad sam imala deset godina. Sve je palo na mene… A ja sam pobjegla.”
Ivana me zagrlila. “Nisi ti pobjegla, Lejla. Samo si pokušala živjeti svoj život. To nije grijeh.”
Ali svaki put kad bih došla kući za vikend, osjećala bih se kao uljez. Mama bi me gledala hladno, brat bi šutio. Jednom sam pokušala pomoći oko ručka, ali mama je samo odmahnula rukom:
“Ne trebaš ti ništa raditi. Ti si sad gospođica studentica.”
Nisam znala što reći. Brat je kasnije došao u moju sobu.
“Lejla, nemoj se ljutiti na mamu. Znaš da joj je teško. I meni je teško bez tebe… Ali razumijem zašto si otišla. Samo… fališ mi.”
Te riječi su me slomile. Plakala sam cijelu noć.
Na fakultetu sam pokušavala biti najbolja studentica, ali misli su mi stalno bile kod kuće. Kad bi brat završio u bolnici zbog napadaja, mama mi ne bi ni javila dok sve ne prođe. Kao da me kažnjava time što me isključuje iz svega.
Jednog dana, nakon predavanja iz psihologije obitelji, skupila sam hrabrost i nazvala mamu.
“Mama, možemo li razgovarati?”
S druge strane tišina.
“O čemu? O tome kako si nas ostavila? Ili o tome kako ti je lijepo u Zagrebu?”
“Mama, nije mi lijepo kad znam da ste vi sami… Ali nisam mogla više živjeti tamo. Trebala sam disati svoj zrak. To ne znači da vas ne volim!”
“Lako je tebi pričati s drugog kraja države! Kad se vratiš doma, onda pričaj!”
Spustila mi je slušalicu.
Tog dana nisam izašla iz sobe. Ivana je donijela čokoladu i samo sjela kraj mene.
“Znaš što? Možda tvoja mama nikad neće razumjeti tvoju odluku. Ali to ne znači da si loša kćerka ili sestra. Samo si čovjek koji pokušava preživjeti.”
Pitala sam se jesam li stvarno sebična ili samo želim nešto više od života nego stalnu žrtvu.
Prolazile su godine. Brat je završio srednju školu s odličnim uspjehom unatoč bolesti. Mama je postajala sve umornija, ali i dalje nije popuštala u svojoj ljutnji prema meni.
Kad sam diplomirala, pozvala sam ih na promociju. Brat je došao s osmijehom, mama nije.
“Znaš,” rekao mi je brat dok smo sjedili na klupi ispred fakulteta, “ponosan sam na tebe. Zaslužila si ovo. Iako bih volio da si češće doma… razumijem te više nego što misliš.”
Te riječi su mi dale snagu da nastavim dalje.
Danas radim kao psihologinja u školi u Rijeci. Mama mi još uvijek zamjera što nisam ostala uz njih, ali naš odnos polako zacjeljuje kroz male korake – poruke za rođendan, kratki pozivi nedjeljom.
Ponekad se pitam: Jesam li mogla drugačije? Jesam li trebala žrtvovati svoje snove zbog obitelji? Ili je moguće voljeti svoje najbliže i istovremeno birati sebe?
Što vi mislite – gdje je granica između odgovornosti prema obitelji i prava na vlastiti život?