Između Dva Doma: Srce na Dva Mjesta
“Ivana, zar stvarno misliš otići?” glas moje majke parao je tišinu kuhinje, dok su joj ruke drhtale oko šalice kave. Pogledala sam je, oči su joj bile crvene od neprospavane noći. Otac je sjedio za stolom, šutio, ali znam da ga boli. U tom trenutku, osjećala sam se kao izdajica.
Nisam imala srca reći da sam već potpisala ugovor za posao u Zagrebu. Prilika kakva se ne propušta – ured u centru grada, tim mladih ljudi, mogućnost napredovanja. Ali Sarajevo je moj dom. Tu su moji roditelji, moj brat Emir, prijateljice iz djetinjstva, miris bakine pite koja se širi stubištem zgrade. Sve ono što čini život toplim i poznatim.
“Mama, znaš da ovdje nema posla za mene. Godinama pokušavam, šaljem molbe, ali ništa. Ovo je prilika…” pokušala sam objasniti, ali riječi su mi zastale u grlu.
Otac je konačno progovorio: “Svi odlaze. Prvo tvoj rođak Adnan u Njemačku, sad ti u Zagreb. Šta ćemo mi? Ko će ostati ovdje?”
Osjetila sam težinu njihove samoće kao kamen na prsima. Sjećam se kako su uvijek govorili da žele najbolje za mene, ali sada kad to najbolje znači udaljiti se od njih, sve zvuči drugačije.
Te noći nisam mogla spavati. Slušala sam kako majka šapuće ocu u dnevnoj sobi:
“Ne mogu je zadržati, ali srce mi puca. Šta ako joj zatrebamo? Šta ako nama zatreba?”
U Zagrebu je sve bilo novo i uzbudljivo. Stan u Maksimiru, tramvaji koji zvone pod prozorom, kolege s kojima sam brzo pronašla zajednički jezik. Ali svaku večer kad bih legla, gledala sam u strop i mislila na roditelje. Zamišljala sam ih kako sjede sami za stolom, kako otac gleda televiziju bez mene da mu prigovaram zbog preglasnog tona.
Jednog dana brat Emir mi je poslao poruku: “Mama je pala niz stepenice. Nije ništa slomila, ali bila je preplašena. Tata je bio izgubljen.”
Srce mi je preskočilo. Osjećaj krivnje me progutao. Što ako im se nešto dogodi dok nisam tu? Što ako propustim posljednje godine s njima?
Nazvala sam ih odmah. Majka je pokušala biti hrabra:
“Ma dobro sam, dušo. Samo sam se okliznula. Nemoj brinuti zbog mene. Ti živi svoj život.”
Ali čula sam drhtaj u njenom glasu.
Počela sam vikende provoditi na relaciji Zagreb – Sarajevo. Petkom navečer autobusom kući, nedjeljom navečer natrag u Zagreb. Svaki put kad bih odlazila, majka bi mi spremila sendviče za put i krišom brisala suze.
S vremenom su se stvari pogoršale. Otac je dobio dijabetes i morao je na strogu dijetu. Majka više nije imala snage sama nositi vrećice s pijace. Emir radi po cijele dane i nema vremena pomoći im koliko bi htio.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom, otac me pogledao i tiho rekao:
“Znaš, Ivana… Nismo mi vječni. Ne želim da jednog dana žališ što nisi bila s nama kad smo te trebali. Ali isto tako ne želim da žrtvuješ svoj život zbog nas.”
Te riječi su me slomile. Zar stvarno moram birati između njih i sebe?
U Zagrebu su kolege često pričale o svojim roditeljima – neki su ih viđali samo za praznike, drugi su ih zvali svaki dan. Jedna kolegica, Ana-Marija iz Osijeka, rekla mi je:
“Moji su sami već deset godina. Navikli su se. I ja sam navikla na tu udaljenost… Ali ponekad me uhvati tuga kad shvatim koliko toga propuštam.”
Počela sam razmišljati o povratku kući. Ali što onda? Ostaviti posao iz snova? Vratiti se u grad gdje nema perspektive? Hoću li jednog dana zamjeriti roditeljima što sam zbog njih odustala od sebe?
Jedne subote dok sam bila kod kuće, majka me zagrlila i šapnula:
“Samo želim da budeš sretna. Ako ti je sreća tamo, idi… Ali znaj da te ovdje uvijek čekamo.”
Tada sam shvatila – nema pravog odgovora. Srce će uvijek biti na dva mjesta.
Danas živim između dva grada, dva doma, dva svijeta. Svaki rastanak boli kao prvi put, ali svaki povratak grije dušu.
Ponekad se pitam: Je li moguće biti dobar sin ili kćer i istovremeno ostvariti svoje snove? Koliko daleko smijemo otići od onih koji su nas stvorili prije nego što izgubimo dio sebe?
Što vi mislite – treba li odrasla djeca ostati blizu roditelja ili slijediti svoj put pa makar to značilo udaljavanje od obitelji?