Između dvije vatre: Kad baka postane utočište
“Ne želim da ideš sa mnom! Ako ja idem baki, ti ostaješ kući!” Filip je stajao na sredini hodnika, stisnutih šaka i crvenih obraza, dok su mu oči blistale od tvrdoglavosti. Bio je to onaj pogled koji sam naslijedila od svoje majke, a sada ga gledam u svom djetetu. Srce mi je preskočilo. Nisam znala treba li me više boljeti što me isključuje ili što mu baka postaje utočište od mene.
“Filipe, zašto tako pričaš?” pokušala sam mirno, iako mi je glas zadrhtao. “Zar ne želiš da zajedno idemo kod bake?”
“Ne! Baka mi sve dopušta. Kod nje mogu gledati crtiće do kasno, jede mi sladoled za večeru i ne moraš me stalno ispitivati jesam li oprao ruke!”
Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u kutovima očiju. Nisam znala što me više boli – njegova iskrenost ili činjenica da sam postala ona stroga mama iz viceva. Sjetila sam se kako sam i sama kao dijete bježala baki Ruži u Travnik kad bi mama bila previše stroga. Tamo je mirisalo na pitu od jabuka i svježe oprano rublje, a svaka briga nestajala bi čim bi baka otvorila vrata.
Ali sada sam ja ta mama. I osjećam se kao uljez u vlastitoj obitelji.
Muž, Dario, sjedio je za stolom i šutio. Znao je da je ovo moj rat s majkom, ali nije mogao odoljeti da ne dobaci: “Možda bi trebala popustiti malo. Nije baka kriva što ga voli razmaziti.”
“Nije stvar u tome!” prasnula sam. “Nije stvar u sladoledu ili crtićima, nego u tome što me Filip gleda kao zločinca! Kao da sam ja tu da mu kvarim djetinjstvo!”
Dario je slegnuo ramenima i vratio se novinama. U tom trenutku poželjela sam vrisnuti.
Navečer sam nazvala mamu. “Mama, možemo li razgovarati?”
S druge strane čuo se poznati umorni glas: “Što je sad bilo?”
“Filip želi kod tebe, ali ne želi da ja idem s njim. Osjećam se… ne znam… kao da gubim svoje dijete.”
Mama je uzdahnula. “Ma pusti ga, dijete je. Sjećaš se kako si ti mene molila da te pustim kod moje mame kad si bila mala? Djeca trebaju malo slobode.”
“Ali mama, ne možeš mu sve dopuštati! Kad se vrati kući, ponaša se kao da su pravila nestala. Onda ja ispadnem zla vještica!”
Tišina s druge strane.
“Možda si malo prestroga, Ana. Znaš kako si uvijek bila osjetljiva na red i disciplinu. Pusti ga neka uživa dok može. Život će ga već naučiti pravila.”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. “A tko će ga naučiti odgovornosti ako ne ja? Zar nije moja dužnost da ga pripremim za život?”
Mama je šutjela još nekoliko sekundi pa tiho rekla: “Možda je tvoja dužnost i da ga ponekad pustiš da bude dijete.”
Spustila sam slušalicu osjećajući se poraženo.
Sljedećih dana Filip je bio još tvrdoglaviji. Odbijao je jesti povrće, nije htio pospremiti igračke i svaki put kad bih ga opomenula, prijetio bi: “Onda ću otići baki!”
Jedne večeri, dok sam slagala rublje, Dario je došao do mene.
“Ana, znaš da te volim, ali možda stvarno previše brineš. Sjeti se sebe kad si bila mala. Koliko puta si plakala jer te mama nije puštala kod bake? Možda Filipu treba malo više slobode.”
Pogledala sam ga kroz suze. “A što ako ga izgubim? Što ako jednog dana odluči da mu više nisam potrebna?”
Dario me zagrlio. “Neće te nikad prestati trebati. Samo mu trebaš pokazati da ga voliš i kad si stroga.”
Te noći nisam spavala.
Sljedećeg vikenda Filip je spakirao svoj mali ruksak i stao pred vrata.
“Idem baki. Ti ostani kući,” rekao je odlučno.
Pogledala sam ga i osjetila kako mi srce puca na pola.
“Dobro, Filipe. Idi baki. Ali znaj da te volim najviše na svijetu, čak i kad ti ne dam sladoled za večeru. I uvijek ću biti tu kad me zatrebaš.”
Filip me pogledao zbunjeno, a onda potrčao prema meni i zagrlio me oko struka.
“Znam, mama,” šapnuo je.
Gledala sam kroz prozor dok su on i Dario odlazili prema bakinoj kući na drugom kraju grada. Osjećala sam se prazno i istovremeno ponosno što sam mu dala slobodu koju sam i sama nekad tražila.
Navečer me nazvala mama.
“Ana, znaš li što mi je Filip rekao prije spavanja? Rekao je: ‘Moja mama je najbolja na svijetu jer me pusti da budem dijete.'”
Suze su mi potekle niz lice.
Možda nikad neću biti savršena mama, ali možda to ni nije poanta roditeljstva.
Pitam se – koliko često zaboravimo koliko smo sami trebali razumijevanja kad smo bili djeca? I jesmo li previše strogi prema sebi dok pokušavamo biti najbolji roditelji za svoju djecu?