Između dvije vatre: Kad te vlastita majka izda pred prijateljima
“Zar stvarno misliš da je to u redu, Ivane?” glas moje majke, Marije, odjeknuo je kroz dnevni boravak baš kad sam pokušao našaliti se na račun svoje žene, Lejle, pred prijateljima. Svi su zašutjeli. Mirza, moj najbolji prijatelj iz djetinjstva, spustio je čašu na stol, a Iva i Tomislav su se pogledali s nelagodom. Osjetio sam kako mi lice gori, ali nisam mogao povući riječi nazad.
Sve je počelo sasvim nevino. Sjedili smo u stanu u Novom Zagrebu, subotnja večer, društvo koje se okuplja još od faksa. Lejla je predložila da idući vikend odemo svi zajedno na Plitvice. “Bit će super, malo prirode, svi smo pod stresom,” rekla je s osmijehom. Ja sam, iz nekog razloga, osjetio potrebu da se našalim: “Ma Lejla bi najradije ostala doma i bingeala serije, ali eto, kad su Plitvice u pitanju, odmah je za akciju!”
Svi su se nasmijali, ali Lejla nije. Pogledala me onim pogledom koji govori više od tisuću riječi. Moja majka, koja je došla iz Osijeka da nas posjeti i upozna Lejlino društvo, odmah je skočila: “Ivane, nije lijepo tako pričati o svojoj ženi. Ti bi trebao biti sretan što imaš nekoga tko te voli i brine o tebi!”
Osjetio sam kako mi se grlo steže. Nisam očekivao da će me majka tako javno ispraviti. Pokušao sam se nasmijati: “Ma mama, šalim se… Svi znaju da Lejla voli prirodu više od mene.” Ali ona nije popuštala. “Nema tu šale kad vrijeđaš osobu koju voliš. Srami se!”
Tišina. Prijatelji su gledali u pod ili u svoje čaše. Lejla je izgledala kao da joj je neugodno zbog mene, a ne zbog sebe. Mirza je pokušao promijeniti temu: “Ajmo pričati o planu puta! Tko vozi?” Ali šteta je već bila učinjena.
Nakon što su svi otišli, ostali smo sami – ja, Lejla i mama. Lejla je otišla u kupaonicu, a mama me pogledala ravno u oči: “Ivane, nisi više dijete. Vrijeme je da naučiš poštovati svoju ženu pred drugima. Ako ne znaš kako, nauči od mene.” Osjetio sam kako mi se suze skupljaju u očima – ne od tuge, nego od bijesa i srama.
“Mama, nisi imala pravo to napraviti pred svima! Mogla si mi to reći kasnije!” viknuo sam tiho da Lejla ne čuje. “Nisam ti ja dijete koje trebaš učiti pred drugima!”
Ona je samo slegnula ramenima: “Možda nisi dijete, ali ponašaš se kao jedno. Nema opravdanja za ponižavanje žene pred njenim prijateljima.”
Te noći nisam mogao spavati. Lejla je ležala okrenuta leđima, a ja sam zurio u strop. U glavi mi se vrtjela scena iz dnevnog boravka. Jesam li stvarno bio toliko bezosjećajan? Ili je mama pretjerala? Nikad prije nije tako reagirala.
Sljedećih dana osjećao sam se kao stranac u vlastitom domu. Lejla je bila hladna i povučena. Prijatelji su slali poruke tipa “Sve ok?”, ali nitko nije htio otvoreno pričati o tome što se dogodilo.
Nedjeljom smo uvijek išli kod mojih roditelja na ručak u Osijek. Taj put nisam htio ići. Lejla je rekla: “Možda bi trebao razgovarati s mamom nasamo.” Nisam znao što bih joj odgovorio.
Prošlo je nekoliko tjedana dok nisam skupio hrabrost nazvati mamu. “Mama, možemo li popričati?” pitao sam držeći mobitel kao da će eksplodirati.
“Naravno, sine. Uvijek možeš razgovarati sa mnom,” odgovorila je smireno.
Sjeli smo na klupu u parku kraj Drave. Gledao sam kako djeca trče oko nas i pitao se gdje sam pogriješio.
“Mama, znaš li koliko si me povrijedila onom rečenicom? Pred svima… osjećao sam se kao da sam opet mali dječak koji ništa ne zna.”
Ona me pogledala s tugom: “Ivane, možda sam pogriješila što sam to rekla pred drugima. Ali nisam mogla šutjeti dok si vrijeđao Lejlu – pa makar i kroz šalu. Znaš koliko mi znači vaša sreća.”
“Ali mama… osjećam se kao da si stala na njezinu stranu protiv mene. Kao da više nisi moja mama nego njezina zaštitnica.”
Nasmiješila se blago: “Sine, kad si oženio Lejlu, ona je postala dio naše obitelji. Ne postoji ‘moja’ ili ‘njezina’ strana – postoji samo ono što je ispravno.”
Vratio sam se kući zbunjeniji nego ikad. Lejla me dočekala s pitanjem: “Jesi li razgovarao s mamom?” Kimnuo sam glavom.
“I što sad?” pitala je tiho.
Sjeo sam pokraj nje i priznao: “Ne znam… Možda stvarno moram naučiti bolje komunicirati. Ali boli me što me mama tako ponizila pred svima. Kao da nisam vrijedan poštovanja ni od nje ni od tebe.”
Lejla me zagrlila: “Znam da ti nije bilo lako. Ali možda nam svima treba malo više iskrenosti – i manje ponosa.”
Od tada više pazim što govorim pred drugima – posebno o ljudima koje volim. Ali rana koju mi je nanijela majčina javna osuda još uvijek peče.
Ponekad se pitam: Jesam li ja stvarno bio toliko loš muž ili je moja majka prešla granicu koju nikada nije smjela prijeći? Što vi mislite – gdje završava roditeljska briga, a počinje miješanje u tuđi brak?