Između dvije vatre: Kako sam pokušala spojiti svjetove svoje djece i svoje majke
“Opet ti tvoji mobiteli! Zar ne možete barem kod mene ostaviti te ekrane na miru?” – majčin glas odjeknuo je kroz dnevni boravak, a ja sam osjetila kako mi se srce steže. Leona je već kolutala očima, a Ivan je tiho uzdahnuo i još jače stisnuo svoj tablet. Sjela sam na rub starog kauča, onog s cvjetnim uzorkom koji me vraćao u djetinjstvo, i pokušala pronaći riječi koje bi smirile situaciju.
“Mama, pusti ih malo. Znaš da im je dosadno kad nema ništa za raditi ovdje…” – započela sam, ali me prekinula.
“Nema ništa za raditi? Pa kad sam ja bila mala, igrali smo se vani do mraka! Nismo imali ni pola ovoga što oni imaju!”
Zagrizla sam usnicu. Znam da je u pravu na svoj način. Ali vremena su se promijenila. Moja djeca nisu odrasla na selu kao ja, nisu navikla na mirise sijena, na zvukove traktora ili na to da im je najbolja zabava skakanje po sjeniku. Njihov svijet je drugačiji – brži, šareniji, digitalniji.
Leona je ustala i krenula prema hodniku. “Mama, mogu li barem van na dvorište?”
“Naravno, dušo. Samo nemojte daleko!”
Ivan je ostao sjediti pored mene. Pogledao me svojim velikim smeđim očima i tiho šapnuo: “Zašto baka uvijek viče?”
Osjetila sam knedlu u grlu. Nisam znala što reći. Možda zato što joj je teško gledati kako njezini unuci ne pronalaze radost u onome što je njoj nekad bilo sve. Možda zato što se boji da gubi vezu s njima.
Tog popodneva, dok su djeca vani pokušavala pronaći signal za Wi-Fi, sjela sam s mamom za kuhinjski stol. Mirisala je kava i svježe pečene kiflice.
“Znaš, mama… Znam da ti nije lako. Ali ni meni nije. Djeca su navikla na drugačije stvari. Možda bismo mogli zajedno smisliti nešto što bi im bilo zanimljivo?”
Pogledala me ispod obrva. “Što bi to bilo? Da im kupim PlayStation? Ili možda da im dam ključ od auta pa nek’ se voze po selu?”
Nasmijala sam se, ali u očima su mi zasjale suze.
“Ne moraš ništa kupovati. Možda… možda bismo mogli zajedno ispeći kolače? Ili ih naučiti kako se pravi domaći sir? Sjećaš se kako si mene učila?”
Na trenutak je zastala. Vidjela sam kako joj lice omekšava.
“Možda… Ali neće oni to htjeti. Oni bi samo igrice i YouTube.”
“Pokušajmo barem. Zajedno. Ako vide da ti to voliš, možda će i oni zavoljeti.”
Te večeri okupili smo se u kuhinji. Leona je mrzovoljno miješala tijesto, Ivan je prosipao brašno po podu, a mama je nervozno nadgledala svaki njihov pokret.
“Ne tako! Polako! Trebaš osjećati tijesto pod rukama!” – vikala je na Leonu.
Leona je odložila žlicu i pogledala me: “Mama, mogu li ja sad na mobitel? Ovo nije zabavno.”
Osjetila sam kako mi raste bijes i tuga istovremeno.
“Leona, molim te… Pokušaj još malo. Zbog bake.”
Ivan je već bio sav bijel od brašna i smijao se sam sebi u ogledalu pećnice.
Mama je uzdahnula i tiho rekla: “Nije lako biti baka danas…”
Nakon što su kiflice bile gotove, svi smo sjeli za stol. Djeca su ih jela bez puno komentara, ali vidjela sam da im se sviđa okus.
Sljedećih dana pokušavali smo razne stvari – crtali smo kredama po dvorištu, hranili kokoši, čak smo napravili mali natjecaj tko će brže očistiti grašak iz mahuna. Bilo je trenutaka kad su djeca zaboravila na mobitele i tablete, kad su trčala po dvorištu i smijala se kao što sam se ja nekad smijala.
Ali bilo je i trenutaka kad su tražili Wi-Fi lozinku svakih pet minuta, kad su se žalili da im je dosadno i kad sam ja morala birati između toga da budem na strani svoje majke ili svoje djece.
Jedne večeri, dok su djeca spavala, sjela sam s mamom na verandu. Gledale smo zvijezde iznad stare šljive.
“Znaš,” rekla sam tiho, “ponekad se osjećam kao da nikad neću uspjeti spojiti vaš svijet i njihov. Kao da uvijek moram birati stranu.”
Mama me pogledala i prvi put nakon dugo vremena nježno dotaknula moju ruku.
“Ne moraš birati stranu. Samo ih voli. I mene i njih. To je dovoljno.”
Te riječi su mi ostale urezane u srcu.
Sljedeći vikend djeca su sama predložila da naprave kolače s bakom. Nisu dugo izdržali bez mobitela, ali barem su pokušali.
Možda nikad neću pronaći savršeno rješenje za generacijski jaz između moje majke i moje djece. Ali možda to nije ni potrebno. Možda je dovoljno truditi se svaki dan iznova.
Ponekad se pitam: Jesam li dobra majka ako ne uspijevam spojiti dva svijeta koja volim najviše na svijetu? Kako vi to rješavate u svojim obiteljima?