Između ljubavi i granica: Moja borba za obitelj

“Opet si im dala da jedu čokoladu prije ručka? Sabina, pa znaš da ih onda ne mogu smiriti!” povisila sam glas, gledajući kako Ena i Filip trče po dnevnom boravku, ostavljajući za sobom trag mrva i smijeha. Sabina je samo slegnula ramenima, ne skidajući pogled s mobitela. “Mama, pusti ih, djeca su. Neka uživaju dok mogu.”

Osjetila sam kako mi srce lupa u grudima. Nisam navikla na ovakvu atmosferu. U mojoj kući, dok su moj sin Ivan i njegova sestra Ana bili mali, postojala su pravila. Nije bilo trčanja po stanu, nije bilo slatkiša prije ručka, a pogotovo nije bilo odgovaranja starijima. Ali sada, svaki moj pokušaj da uvedem red dočekan je kao napad. Ena mi je prošli put, kad sam joj rekla da pospremi igračke, odbrusila: “Mama kaže da ne moram ako ne želim!” Ostala sam bez riječi.

Ivan je sjedio za stolom, gledao u pod i šutio. Znam da mu je neugodno, ali nikad ne stane na moju stranu. “Ivane, zar ti ne vidiš što se događa? Djeca ti rastu bez ikakvih granica!” pokušala sam tiho, ali odlučno. On je samo uzdahnuo: “Mama, vremena su se promijenila. Sabina zna što radi.”

Ali ja nisam bila sigurna. Svaki put kad dođem, osjećam se kao uljez u vlastitoj obitelji. Djeca me vole, trče mi u zagrljaj, ali čim pokušam nešto reći o odgoju, Sabina me pogleda kao da sam najgori neprijatelj. Prošlog Božića, kad sam predložila da svi zajedno pospremimo igračke prije večere, Sabina je rekla: “Neka, ja ću poslije. Djeca su umorna.” A ja sam ostala sama u kuhinji, perući suđe i osjećajući se kao da više ne pripadam ovdje.

Jedne subote, dok sam sjedila na klupi u parku s prijateljicom Nadom, iz mene je izletjelo: “Ne znam više što da radim. Volim ih, ali osjećam da gubim i njih i Ivana. Kao da Sabina namjerno ruši sve što sam gradila godinama.” Nada me pogledala suosjećajno: “Znaš, Marija, možda bi trebala pustiti malo. Ponekad moramo prihvatiti da naša djeca žive drugačije.”

Ali kako da pustim? Kako da gledam kako Ena i Filip postaju razmaženi, kako ne znaju reći ‘hvala’ ili ‘molim’? Kako da šutim kad vidim da Ivan više nema autoritet ni nad čim?

Jednog dana, dok sam spremala kolače za Enin rođendan, Sabina je ušla u kuhinju. “Marija, možemo li razgovarati?” Pogledala sam je iznenađeno. “Naravno.”

“Znam da misliš da sam previše popustljiva. Ali ja samo želim da djeca budu sretna. Nisam imala sretno djetinjstvo, moji roditelji su stalno vikali. Ne želim da se Ena i Filip boje mene.”

Osjetila sam knedlu u grlu. “Sabina, ja ih ne želim učiti strahu. Samo mislim da djeca trebaju znati granice. Da znaju što je poštovanje.”

Pogledala me tužno. “Možda si u pravu. Ali teško mi je. Ponekad imam osjećaj da me svi osuđuju.”

Tada sam prvi put vidjela Sabinu kao osobu, a ne samo kao snahu koja mi ruši pravila. Sjetila sam se svojih početaka s Ivanovom bakom, kako sam i ja osjećala da nikad nisam dovoljno dobra.

Ali problemi nisu nestali. Sljedeći tjedan, kad sam došla čuvati djecu, Filip je bacio igračku kroz prozor. Sabina je viknula iz druge sobe: “Filipe, nemoj to više raditi!” ali bez stvarne posljedice. Pogledala sam Ivana: “Zar stvarno misliš da je ovo normalno?” On je samo slegnuo ramenima.

Počela sam se povlačiti. Dolazila sam rjeđe, a kad bih i došla, trudila sam se ne komentirati ništa. Ali srce mi je pucalo svaki put kad bih vidjela kako Ena viče na Sabinu ili kako Filip odbija jesti ručak jer želi samo sladoled.

Jedne večeri, dok sam sjedila sama u stanu, nazvala me Ana. “Mama, što ti je? Zvučiš tužno.” Ispričala sam joj sve. Ona je šutjela neko vrijeme, a onda rekla: “Možda bi trebala razgovarati s Ivanom nasamo. Možda ni on nije sretan, ali ne zna kako to reći Sabini.”

Sljedeći put kad sam došla, zamolila sam Ivana da prošetamo. Hodali smo uz Miljacku, šutjeli dugo. Onda sam progovorila: “Ivane, bojim se za tvoju djecu. Bojim se da će odrasti bez poštovanja prema ikome. Znam da voliš Sabinu, ali moraš biti otac, ne samo prijatelj.”

Ivan je zastao. “Mama, teško mi je. Kad pokušam nešto reći, Sabina se naljuti. Ne želim svađe. A djeca… nekad ni ja ne znam što je ispravno.”

Zagrlila sam ga. “Svi griješimo. Ali djeca trebaju granice koliko i ljubav. Možda bismo svi trebali razgovarati zajedno.”

Taj razgovor nije bio lak. Sjedili smo svi za stolom, Sabina, Ivan i ja. Rekla sam im sve što me muči, ali ovaj put bez optuživanja. Sabina je plakala, Ivan je šutio. Dogovorili smo se da ćemo pokušati zajedno postaviti neka pravila – ne zbog mene, nego zbog djece.

Nije bilo lako. Ena i Filip su se bunili, Sabina je često popuštala, ali Ivan je počeo više sudjelovati. Ja sam naučila šutjeti kad treba i pohvaliti kad mogu.

Danas, kad dođem kod njih, još uvijek ima buke i nereda, ali ima i više smijeha i zagrljaja. Ena mi ponekad sama donese tanjur u kuhinju. Filip me pita može li dobiti još jedan kolač – ali prvo pojede ručak.

Ponekad se pitam: Jesam li bila previše stroga ili su oni previše popustljivi? Gdje je granica između ljubavi i discipline? Možda vi znate odgovor bolje od mene…