Kad djeca zaborave majku: Priča o izgubljenoj ljubavi i dostojanstvu

“Zašto mi ovo radiš, Ivane? Zar sam zaslužila da me ostaviš samu?” – drhtavim glasom pitala sam sina dok je stajao na pragu, s ključevima u ruci. Nije me ni pogledao. “Mama, već sam ti rekao, nemam vremena. Imam svoj život, posao, djecu… Ne mogu stalno dolaziti.” Vrata su se zatvorila za njim, a ja sam ostala u tišini koja je odzvanjala kroz prazan stan.

Nikada nisam mislila da ću dočekati ovakvu starost. Cijeli život sam radila kao medicinska sestra u bolnici u Osijeku. Moj muž, Dragan, bio je vozač kamiona. Nismo imali puno, ali smo uvijek imali dovoljno za pristojan život. Djecu smo učili poštenju, radnim navikama, i prije svega – ljubavi prema obitelji. Ivana i Anu sam vodila na more svako ljeto, makar samo do Crikvenice, a Dragan bi nam se pridružio kad bi mogao. Sjećam se njihovih osmijeha, mirisa sladoleda i zvuka valova. Tada sam vjerovala da gradim temelje za sretan život.

Dragan je preminuo prije sedam godina. Srce ga je izdalo na povratku iz Sarajeva. Sahrana je bila skromna, ali puna ljudi koji su ga voljeli. Djeca su tada još bila uz mene. Ivan je već imao svoju obitelj u Zagrebu, Ana je radila u Mostaru. Dolazili su vikendom, donosili unuke, smijali smo se zajedno. Ali kako su godine prolazile, njihovi posjeti su postajali sve rjeđi.

Prvi put sam osjetila hladnoću kad mi je Ivan rekao: “Mama, znaš da su vremena teška. Ne mogu ti više slati novac svaki mjesec.” Nisam ga krivila. Znam kako je danas teško mladima. Ali kad sam počela osjećati bolove u leđima i kad mi je penzija postala premala za lijekove i režije, prvi put sam osjetila strah.

Ana mi se javila porukom: “Mama, žao mi je, ali ne mogu doći ovaj mjesec. Djeca su bolesna, a posao me pritišće.” Nisam joj zamjerila. Ali kad su prošla tri mjeseca bez njenog glasa, srce mi se slomilo.

Jednog dana sam otišla do Centra za socijalnu skrb. Sjedila sam među ljudima koje nikad nisam zamišljala kao svoje društvo – starci s poderanim cipelama, žene koje su plakale zbog izgubljenih muževa ili djece. Socijalna radnica me pogledala s razumijevanjem: “Gospođo Ljiljana, vaša mirovina nije dovoljna za osnovne potrebe. Imate li obitelj koja vam može pomoći?” Sram me bilo izgovoriti: “Imam sina i kćer… ali oni imaju svoje brige.” Dala mi je bon za pučku kuhinju i letak s brojem telefona za psihološku pomoć.

Prvi put u životu stajala sam u redu za topli obrok. Pogledala sam oko sebe – neki su skrivali lice, drugi su gledali u prazno. Osjetila sam kako mi suze klize niz obraze. Sjetila sam se kako sam nekad kuhala za cijelu ulicu kad bi netko bio bolestan ili gladan. Sad stojim ovdje, čekam komad kruha i tanjur juhe.

Jedne večeri zazvonio je telefon. Bila je to susjeda Mara: “Ljiljana, jesi li dobro? Vidjela sam te danas kod Caritasa… Ako ti treba nešto, samo reci.” Nisam mogla izdržati – briznula sam u plač: “Maro, gdje su moja djeca? Zašto ih nema kad ih najviše trebam?” Mara me zagrlila: “Znaš kako je danas… Svi gledaju samo sebe. Ali nisi sama dok imaš prijatelje.”

Pokušala sam razgovarati s Ivanom još jednom: “Sine, ne tražim puno… Samo da dođeš ponekad, da popijemo kavu kao nekad.” On je uzdahnuo: “Mama, stvarno nemam vremena. Ako ti treba novac, mogu ti nešto poslati kad budem mogao.” Novac? Zar je to sve što majka vrijedi?

Ana se javila nakon pola godine: “Mama, oprosti… Znam da nisam bila tu. Ali stvarno ne mogu sve stići.” Pitala sam je: “A kad si bila mala i imala temperaturu, jesam li ja ikad rekla da ne mogu? Jesam li ikad ostavila tebe ili Ivana same?” Tišina s druge strane.

Noći su najteže. Gledam stare fotografije – Dragan drži Anu na ramenima, Ivan grli psa kojeg smo spasili s ulice. Gdje su nestali ti dani? Gdje su nestala djeca koja su mi obećavala da će uvijek biti uz mene?

Jednog jutra probudila me buka ispod prozora. Pogledala sam van – skupina mladih volontira dijelila je pakete hrane starijima. Spustila sam se dolje i jedna djevojka mi je pružila vrećicu: “Bako Ljiljana, evo nešto za vas.” Pogledala me toplim očima i nasmiješila se: “Niste sami.” Zahvalila sam joj drhtavim glasom.

Tog dana odlučila sam napisati pismo Ivanu i Ani:

“Draga djeco,
Znam da imate svoje živote i brige. Ne tražim od vas ništa osim malo vremena i ljubavi koju sam vam cijeli život davala bezuvjetno. Ne želim umrijeti sama i zaboravljena. Sjetite se tko vas je učio hodati, tko vas je tješio kad ste plakali i tko vas je volio više od sebe same.
Vaša mama”

Ne znam hoće li ovo pismo išta promijeniti. Možda će ga pročitati i zaboraviti kao što su zaboravili mene. Ali morala sam pokušati.

Ponekad se pitam – gdje smo pogriješili kao društvo? Kako smo došli do toga da roditelji prose za pažnju vlastite djece? Je li ljubav stvarno postala luksuz koji si više ne možemo priuštiti?