Kad dom više nije dom: Priča o izgubljenoj bliskosti
“Zašto si opet ostavila šalicu na stolu? Rekla sam ti već sto puta da ovdje sve ima svoje mjesto!” Mirnin glas parao je tišinu kuhinje, a ja sam stajala pored prozora, držeći šalicu kao da je to posljednja stvar koja me veže za život koji sam nekad imala. Pogledala sam kroz prozor, na dvorište gdje je moj unuk Filip igrao nogomet s djecom iz susjedstva. Nisam se usudila odgovoriti. Nije to bio moj stan, nije to bio moj stol, a sve manje sam osjećala da sam to ja.
Prije godinu dana prodala sam svoj mali stan u Sarajevu. Bio je skroman, ali moj. Zidovi su pamtili smijeh mojih prijateljica, miris pite koju sam pekla svake subote, zvukove radija dok bih navečer plela. Moj sin Ivan i snaha Mirna uvjeravali su me da će mi biti lakše kod njih u Zagrebu. “Mama, bit će ti ljepše s nama. Nećeš biti sama, Filip te obožava!” Ivan je govorio s onom toplinom koju sam mu usadila još dok je bio dječak. Vjerovala sam mu. Vjerovala sam da će dom biti tamo gdje su oni.
Ali dom nije samo krov nad glavom. Dom je osjećaj pripadnosti, toplina pogleda, miris jutarnje kave koju dijeliš s nekim tko te razumije. Ovdje, u njihovom stanu na Trešnjevci, osjećala sam se kao gost koji je došao nenajavljen i ostao predugo.
“Bako, hoćeš li igrati sa mnom?” Filip me povukao za ruku dok sam još stajala ukočeno u kuhinji. “Ne sada, dušo, baka mora pospremiti.” Mirna je odgovorila umjesto mene, ni ne pogledavši me. Filip je spustio glavu i otišao van. Osjetila sam kako mi se srce steže. Nisam imala snage ni za što osim za tišinu.
Navečer, dok su Ivan i Mirna gledali televiziju u dnevnoj sobi, ja sam sjedila u svojoj maloj sobici koju su mi namijenili. Na zidu su visjele slike koje nisam birala, posteljina je mirisala na omekšivač koji nisam voljela. Sve je bilo tuđe. Otvorila sam ladicu i izvadila staru bilježnicu s receptima. Počela sam pisati pismo svojoj sestri Jasni u Mostaru:
“Draga Jasna,
Ne znam kako da ti opišem ovu prazninu. Osjećam se kao da sam izgubila sve što me činilo živom…”
Nisam završila pismo. Suze su mi zamutile slova.
Sljedećih dana trudila sam se biti neprimjetna. Ustajala bih rano, prije svih, kako bih skuhala kavu i pripremila doručak. Mirna bi samo prešla pogledom preko stola i rekla: “Nisi trebala, imamo aparat za kavu.” Ivan bi me poljubio u obraz prije posla, ali uvijek u žurbi: “Mama, nemoj se sekirati, sve će sjesti na svoje.” Ali ništa nije sjedalo.
Jednog popodneva čula sam kako Mirna razgovara telefonom s prijateljicom:
“Ma znaš kako je… Svekrva mi je stalno tu, ne mogu disati. Sve bi ona po svom… Nije lako, vjeruj mi.”
Stajala sam iza vrata i osjećala se kao uljez u vlastitom životu. Nisam željela biti teret. Nisam željela biti tema tuđih razgovora.
Pokušala sam razgovarati s Ivanom:
“Sine, možda bi bilo bolje da nađem neki mali stan… Ne želim vam smetati.”
Ivan me zagrlio:
“Mama, ne pričaj gluposti! Ovo je tvoj dom koliko i naš. Mirna je samo pod stresom zbog posla i Filipa…”
Ali znao je i on da laže.
Jedne večeri Filip je došao uplakan u moju sobu:
“Bako, mama kaže da više ne možeš sa mnom u park jer si stara i spora… Je li to istina?”
Zagrlila sam ga čvrsto:
“Nije istina, dušo. Baka može sve što ti poželiš. Samo… nekad odrasli zaborave kako je biti dijete.”
Te noći nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o svemu što sam izgubila: prijatelje iz mahale, susjede koji su uvijek imali vremena za kavu, svoj vrt s ružama… Ovdje nisam imala ništa svoje osim uspomena koje su svakim danom blijedile.
Jednog jutra odlučila sam otići na tržnicu sama. Hodala sam polako među štandovima, tražeći poznata lica ili barem osmijeh prodavačice koja bi me upitala kako sam. Nitko me nije poznavao. Kupila sam malo voća i sjela na klupu ispod kestena. Pokraj mene je sjela starija gospođa.
“I vi ste ovdje nova?” upitala me.
“Jesam… Preselila kod sina i snahe.”
Gospođa se nasmijala tužno:
“I ja isto. Nije lako kad više nisi svoja na svome…”
Razgovarale smo sat vremena o svemu što nas boli – o djeci koja nemaju vremena za nas, o osjećaju suvišnosti, o tome kako smo nekad bile važne a sada smo samo sjena.
Vratila sam se kući s nekom čudnom snagom. Možda nisam jedina koja se tako osjeća. Možda nas ima više nego što mislimo.
Te večeri skupila sam hrabrost i sjela za stol s Ivanom i Mirnom.
“Znam da vam nije lako sa mnom pod istim krovom. Znam da nisam uvijek ono što vam treba… Ali ni meni nije lako biti gost u vlastitoj obitelji. Ne tražim puno – samo malo poštovanja i topline. Ne želim biti teret, ali želim biti dio vas.”
Mirna je šutjela dugo, a onda tiho rekla:
“Nisam znala da se tako osjećaš… Možda bismo trebali više razgovarati svi zajedno.”
Ivan me uhvatio za ruku:
“Mama, oprosti ako smo te zapostavili… Nisi sama.”
Nisam znala hoće li se išta promijeniti nakon tog razgovora, ali prvi put nakon dugo vremena osjetila sam da me netko čuje.
Ponekad se pitam: Što znači dom kad izgubiš osjećaj pripadnosti? Je li moguće ponovno pronaći bliskost ili smo svi osuđeni na svoje tihe tuge? Što vi mislite – gdje završava dom a počinje samoća?