Kad istina boli: Priča o Lejli i pravdi u Sarajevu
“Stani! Gdje žuriš?” grubo me zaustavio glas dok sam prolazila pored tramvajske stanice na Marijin Dvoru. Srce mi je preskočilo. Bila je to obična sarajevska večer, ali ništa više nije bilo obično od tog trenutka. Dvojica policajaca, jedan visok i mrk, drugi niži s brkovima, stali su ispred mene. “Daj ličnu kartu!” naredio je niži, a ruke su mu bile nervozne, kao da jedva čeka da nešto pronađe.
“Zašto? Nisam ništa uradila,” pokušala sam ostati mirna, ali glas mi je zadrhtao. Pogledali su se i nasmijali.
“Ne pitaj previše, mala. Ovdje mi postavljamo pitanja,” rekao je viši, a ja sam osjetila kako mi se dlanovi znoje. U tom trenutku, sve što sam učila na fakultetu o ljudskim pravima činilo se dalekim i beskorisnim. Gdje su sada te knjige, ti zakoni? Šta vrijede kad si sam na ulici, kad te gledaju kao prijetnju samo zato što si mlada žena koja kasno hoda kući?
Izvadila sam ličnu kartu iz torbe, ruke su mi drhtale. “Odakle dolaziš? Šta radiš ovdje u ovo doba?” ispitivali su me kao kriminalca. “Vraćam se s posla,” odgovorila sam tiho. “Gdje radiš?” “U pekari kod Keme, na Grbavici.”
Pogledali su se opet. “Znaš li ti koliko je opasno hodati sama? Šta ako ti se nešto desi?”
Osjetila sam kako mi se u grlu skuplja knedla. Nisam znala šta da kažem. U tom trenutku, osjećala sam se krivom samo zato što postojim na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme.
Pustili su me nakon deset minuta ispitivanja, ali osjećaj poniženja nije nestao. Hodala sam kući kroz prazne ulice Sarajeva, svaka sjena mi je bila prijetnja. Kad sam stigla kući, mama me dočekala na vratima. “Lejla, gdje si bila? Zabrinula sam se!”
Nisam mogla odmah pričati. Sjela sam za kuhinjski stol i gledala u ruke. Tata je sjedio u dnevnoj sobi, gledao vijesti i mrmljao nešto o politici. “Opet policija maltretira narod,” rekao je bez da me pogleda.
“Šta se desilo?” pitala je mama tiho.
“Zaustavili su me bez razloga. Pitali su me svašta… osjećala sam se kao kriminalac,” prošaptala sam.
Mama me zagrlila. “Znam, dušo… meni su to radili kad sam bila tvojih godina. Neki ljudi misle da imaju pravo na sve samo zato što nose uniformu.”
Tata je podigao pogled s televizije. “Ne smiješ šutjeti o tome. Moraš prijaviti!”
Ali kome? Kome da prijavim kad svi znamo kako to ide – prijaviš pa te još više maltretiraju. Sutradan na poslu nisam mogla sakriti tugu. Amra, kolegica iz pekare, primijetila je.
“Šta ti je, Lejla?”
Ispričala sam joj sve.
“Ma znaš kako je kod nas… Ako nisi ‘nečija’, uvijek si sumnjiv,” rekla je s gorčinom.
Danima nisam mogla spavati. Svaki put kad bih čula sirenu ili vidjela policijsku uniformu, srce bi mi preskočilo. Počela sam izbjegavati večernje smjene i vraćati se kući ranije, ali to nije bio život.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom, tata je rekao: “Lejla, moraš biti hrabra. Ako svi šutimo, ništa se neće promijeniti. Sjeti se šta su naši prošli devedesetih – šutnja nas je skupo koštala.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Počela sam čitati o svojim pravima, tražiti savjete na internetu, razgovarati s prijateljima iz fakulteta prava. Jedan od njih, Haris, rekao mi je: “Ako želiš, mogu te povezati s jednom organizacijom koja pomaže ljudima u ovakvim situacijama.”
Dugo sam razmišljala. Bojala sam se posljedica – šta ako me opet zaustave? Šta ako moji roditelji imaju problema zbog mene? Ali onda sam shvatila: ako sada ne progovorim, uvijek ću biti ta koja šuti i trpi.
Napisala sam pritužbu policijskoj upravi i poslala je anonimno preko organizacije koju mi je Haris preporučio. Nije bilo lako – svaki klik mi je bio težak kao kamen na srcu.
Mjesecima nije bilo odgovora. Već sam mislila da nema smisla, da će sve ostati isto kao i uvijek. Ali jednog dana stiglo je pismo – poziv na razgovor u policijsku upravu.
Mama me ispratila do vrata, držeći me za ruku kao kad sam bila mala.
“Budi hrabra, Lejla. Ne radiš ništa loše. Samo tražiš pravdu.”
U uredu me dočekao inspektor s blagim osmijehom. “Pročitali smo vašu pritužbu. Žao nam je zbog onoga što ste doživjeli. Istražit ćemo slučaj.” Nisam mu vjerovala odmah – previše puta su ljudi oko mene bili izigrani praznim obećanjima.
Ali nekoliko tjedana kasnije saznala sam da su policajci dobili opomenu i morali na dodatnu obuku o postupanju prema građanima.
Nije to bila velika pobjeda, ali za mene je značila sve – prvi put nisam šutjela.
Danas često razmišljam o toj noći i o svemu što je uslijedilo. Jesam li promijenila svijet? Nisam. Ali možda sam nekome otvorila vrata da ne šuti kad ga boli nepravda.
Pitam se: koliko nas još treba progovoriti da bi nas netko stvarno čuo? Hoće li ikada doći dan kad će dostojanstvo svakog čovjeka biti važnije od uniforme?