Kad je moj sin postao otac sa osamnaest: Priča iz srca bosansko-hrvatske svakodnevice

“Mama, moram ti nešto reći…” Filipove riječi su mi još uvijek urezane u sjećanje, kao ožiljak koji ne blijedi. Stajao je na pragu naše male kuhinje, ruke su mu drhtale, a pogled mu je bježao prema prozoru. Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu, kao da će iskočiti. “Ajde, Filipe, reci već jednom!” povisila sam glas, ne sluteći da će mi se svijet okrenuti naglavačke.

“Lejla je trudna. Bit ću otac.”

Tišina. U tom trenutku, činilo mi se da je cijela kuća zanijemila zajedno sa mnom. Čak je i sat na zidu prestao kucati. Pogledala sam ga, tog mog dječaka koji je još jučer tražio novac za kino i skrivao ocjene iz matematike. Sad mi govori da će postati otac. Imala sam osjećaj da mi se tlo pod nogama raspada.

“Kako? Kad? Šta ćemo sad?” riječi su mi izlazile u naletima, a suze su već klizile niz lice. Filip je sjeo za stol i pokrio lice rukama. “Ne znam, mama… Bojim se. Lejla plače svaki dan. Njeni roditelji su bijesni. Ne znam šta da radim.”

Nisam znala ni ja. U našoj mahali kod Tuzle, gdje svaka baba zna više o tebi nego ti sam, ovakve stvari ne prolaze tiho. Već sam zamišljala poglede na pijaci, šaputanja iza leđa i komentare: “Vidi je ona Jasmina, nije znala sina odgojiti!”

Te noći nisam spavala. Gledala sam u plafon i razmišljala gdje sam pogriješila. Je li to zato što sam radila dvije smjene u trgovini? Jer mu otac nije bio tu kad je najviše trebao? Ili sam jednostavno propustila neki znak?

Sutradan sam otišla kod Lejline majke, Amire. Otvorila mi je vrata s crvenim očima i odmah počela: “Jasmina, šta ćemo sad? Moja Lejla ima sedamnaest! Sramota! Svi već pričaju!” Sjela sam nasuprot nje i prvi put u životu nisam imala odgovor. Samo smo plakale zajedno.

Filip i Lejla su sjedili u dvorištu, šutjeli i gledali u zemlju. Pitala sam ih: “Šta vi želite?” Filip je šapnuo: “Ne znam… Ali neću pobjeći od ovoga.” Lejla je samo klimnula glavom.

Dani su prolazili u magli. Ljudi su dolazili u trgovinu i gledali me drugačije. Neki su šutjeli, neki su me tapšali po ramenu kao da izražavaju saučešće. Najteže mi je bilo kad me susjeda Mara pitala: “Jesi li ponosna na svog sina sad?” Nisam joj odgovorila. Samo sam progutala knedlu i nastavila slagati kruh na policu.

Filip se povukao u sebe. Prestao je izlaziti s prijateljima, nije više pričao ni sa mnom kao prije. Jedne večeri sam ga zatekla kako sjedi u mraku na balkonu. “Filipe, sine, pričaj sa mnom…” On je samo slegnuo ramenima: “Svi misle da sam uništio život sebi i Lejli. Možda jesam…”

Pokušavala sam ga uvjeriti da nije sve izgubljeno, ali ni sama nisam vjerovala u to do kraja. Lejla je prestala dolaziti kod nas. Njena majka joj nije dopuštala dok se stvari ne ‘srede’. A šta to znači – ni ona nije znala.

Jednog dana Filip je došao iz škole ranije nego inače. Bio je blijed kao krpa. “Mama, izbacili su me iz razreda. Rekli su da sam loš primjer drugima.” Osjetila sam kako mi krv vrije u žilama. Otišla sam do škole i tražila razgovor s razrednicom, gospođom Ankicom.

“Gospođo Jasmina, razumijem vašu bol, ali škola ima pravila…” govorila je hladno, kao da priča o nekoj tuđoj djeci. “A gdje su pravila za podršku? Za razumijevanje?” pitala sam kroz suze. Nije imala odgovor.

Te večeri smo svi plakali – ja zbog nemoći, Filip zbog srama, a Lejla negdje kod kuće zbog straha od budućnosti.

Mjeseci su prolazili sporo i bolno. Filip je našao posao kod komšije Edina na građevini. Svaki dan se vraćao umoran i prljav, ali s nekim novim sjajem u očima. “Mama, zaradio sam za pelene!” rekao je jednog dana s osmijehom koji nisam vidjela mjesecima.

Lejla je rodila djevojčicu u maju. Zvali su me iz bolnice: “Baka Jasmina? Čestitamo!” Nisam znala trebam li plakati ili se smijati. Kad sam prvi put uzela malu Emu u naručje, srce mi se steglo od ljubavi i tuge istovremeno.

Naša mala zajednica nije prestala pričati, ali s vremenom su se glasovi utišali. Filip i Lejla su se trudili biti roditelji koliko su znali i mogli. Pomagala sam im koliko sam mogla – kuhala ručkove, čuvala Emu dok oni rade ili uče.

Jedne večeri sjedili smo svi zajedno za stolom – Filip, Lejla, mala Ema i ja. Pogledala sam ih i shvatila da smo preživjeli ono što mnogi ne bi mogli. Nije bilo lako, ni lijepo, ali smo ostali zajedno.

Ponekad se pitam: jesam li pogriješila što sam ih podržala? Jesmo li mogli drugačije? Ili je možda ljubav jedino što nam preostaje kad sve drugo nestane?

Šta biste vi uradili na mom mjestu? Da li je moguće oprostiti sebi kad život krene putem koji nismo birali?