Kad moj muž jede kod svoje mame, a meni prigovara: Gdje je zapelo?
“Opet si stavila previše luka, Marija. Znaš da ga ne volim,” Ivan je sjeo za stol, pogledao tanjur i odgurnuo ga lagano od sebe. Osjetila sam kako mi lice gori, a ruke mi drhte dok pokušavam sakriti razočaranje. Već treći put ovaj tjedan kuham njegov omiljeni grah, svaki put s manje luka, svaki put s više truda. Ali uvijek nešto nije u redu.
“Možda bi mogao probati prije nego što komentiraš,” prošaptala sam, ali on je već ustao i otišao do dnevne sobe. Na televiziji je bio derbi Dinama i Hajduka, a ja sam ostala sama za stolom, zureći u tanjur koji se hladio.
Nije uvijek bilo tako. Kad smo se tek vjenčali, Ivan je hvalio sve što bih skuvala. Sjećam se kako je jednom rekao: “Nema bolje sarme od tvoje, Marija.” Tada sam vjerovala da ćemo uvijek biti tim. Ali posljednjih godinu dana sve se promijenilo. Svaka večera je postala ispit, svako jelo prilika za kritiku.
Najgore mi je kad idemo kod njegove mame, gospođe Ankice. Tamo Ivan sjedi za stolom kao poslušan dječak, jede sve što mu se stavi pred nos i još traži repete. Gledam ga kako uživa u njenoj premasnoj juhi i preslanom pečenju, a meni srce puca. “Mama, ovo je savršeno!” govori s osmijehom koji kod mene već dugo nisam vidjela.
Jednom sam pokušala našaliti se: “Vidim da kod tvoje mame nemaš problema s lukom.” Samo me pogledao i slegnuo ramenima: “Kod nje je drugačije.” Nisam pitala dalje. Nisam imala snage.
Moja prijateljica Sanja kaže da su svi muževi takvi. “Ma pusti ga, navikni se. Muškarci su ti vječno mamine maze.” Ali meni to nije dovoljno. Ne želim biti samo netko tko kuha i pere. Želim da me vidi, da cijeni moj trud.
Jedne večeri, nakon još jedne svađe oko hrane, sjela sam na balkon i zaplakala. Sjetila sam se svoje pokojne bake koja mi je govorila: “Marija, ljubav ide kroz želudac, ali poštovanje ide kroz srce.” Gdje je nestalo to poštovanje?
Sljedeći dan odlučila sam razgovarati s Ivanom. Pričekala sam da završi utakmicu i sjela kraj njega na kauč.
“Ivane, možemo li razgovarati?”
Pogledao me preko ruba novina. “O čemu sad?”
“O nama. O tome kako se osjećam kad stalno kritiziraš moju hranu. Znaš li koliko se trudim? Znaš li koliko me boli kad vidim kako kod tvoje mame jedeš sve bez riječi?”
Zavladao je muk. Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu.
“Marija… nije to ništa osobno. Kod mame sam navikao na taj okus od malena. Kod tebe… ne znam, valjda očekujem nešto drugo.”
“Ali zašto mi to ne kažeš lijepo? Zašto uvijek mora biti kritika?”
Slegnuo je ramenima. “Ne znam ni sam. Možda sam previše navikao na maminu kuhinju.”
“A na mene? Jesi li se navikao na mene?”
Nije odgovorio. Samo je ustao i otišao pod tuš.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala za ovaj brak – preseljenje iz Mostara u Zagreb, novi posao, novi prijatelji… Sve zbog njega. A sad imam osjećaj da gubim sebe.
Sljedećih dana odlučila sam prestati ulagati toliki trud u kuhanje. Kupovala sam gotova jela ili naručivala pizzu. Ivan nije ništa komentirao, samo bi pojeo i otišao pred televizor.
Jednog vikenda pozvala nas je njegova mama na ručak. Opet ista priča – Ivan jede sve, hvali svako jelo, a ja sjedim za stolom kao gost u vlastitom životu.
Na povratku kući upitala sam ga: “Ivane, jesi li ikad rekao svojoj mami da ti nešto ne odgovara?”
Pogledao me iznenađeno: “Ne bih to nikad napravio. Ona se trudi zbog mene cijeli život.”
“A ja? Zar ja nisam vrijedna tog poštovanja?”
Nije odgovorio.
Te večeri poslala sam poruku svojoj sestri Ireni: “Ne znam više što da radim. Osjećam se kao da nikad neću biti dovoljno dobra za njega.” Odgovorila mi je: “Marija, možda nije problem u tebi nego u njemu. Možda on ne zna cijeniti ono što ima dok to ne izgubi.”
Počela sam razmišljati o tome što bi bilo kad bih otišla na nekoliko dana kod svojih roditelja u Mostar. Možda bi tada shvatio koliko mu značim.
Sljedeće jutro spakirala sam torbu i rekla Ivanu: “Idem na nekoliko dana kod svojih. Treba mi malo zraka.”
Samo je kimnuo glavom i nastavio gledati televiziju.
Kod roditelja sam osjetila olakšanje. Mama me dočekala s toplom juhom i osmijehom kakav nisam vidjela godinama. Tata me zagrlio i rekao: “Kćeri moja, život je prekratak da bi ga provela čekajući tuđe odobravanje.”
Nakon nekoliko dana Ivan mi je poslao poruku: “Kad se vraćaš? Nedostaješ mi.”
Odgovorila sam: “Nedostajem li ti ja ili samo moja kuhinja?”
Nije odgovorio odmah, ali navečer me nazvao: “Marija, shvatio sam koliko si mi važna. Oprosti što sam bio grub. Hoćeš li mi dati još jednu priliku?”
Vratila sam se kući s nadom da će biti bolje. Prvi put nakon dugo vremena sjeli smo zajedno za stol i razgovarali o svemu – o njegovoj vezi s majkom, o mojim osjećajima, o tome kako možemo zajedno rasti.
Ali još uvijek se pitam: Je li moguće promijeniti navike koje nosimo iz djetinjstva? I gdje prestaje kompromis, a počinje gubitak sebe?