Kad obitelj postane teret: Moja borba za granice, lojalnost i vlastiti život
“Opet si ti kriva, Jasmina! Da nisi toliko škrta, možda bi se i nama nešto posrećilo!” glas svekrve Milene odjekuje kuhinjom, dok mi ruke drhte iznad sudopera. Suđe klizi iz ruku, a voda šiklja po radnoj plohi. Gledam u prozor, ali ni sunce ne može probiti težinu u zraku.
Moj muž, Dario, sjedi za stolom i šuti. Pogled mu je prikovan za mobitel, kao da ga se sve ovo ne tiče. A ja bih najradije vrisnula: “Zašto me ne braniš? Zašto uvijek ja moram biti ta koja objašnjava, opravdava, daje?”
Sve je počelo prije pet godina, kad smo Dario i ja kupili stan u Zagrebu. Radila sam dvije smjene u ljekarni, on je vozio dostave po cijelom gradu. Kad smo napokon skupili dovoljno za kaparu, osjećala sam se kao da sam osvojila svijet. Ali sreća nije dugo trajala.
Prvi put kad su došli u posjetu, svekar Zdravko je samo promrmljao: “Lijepo ste se vi snašli… A mi još uvijek krpamo kraj s krajem.” Milena je odmah dodala: “Da barem imamo takvu snahu kod kuće!”
Od tada su počeli dolaziti češće. Prvo vikendom na ručak, pa onda i usred tjedna – uvijek s nekim problemom. Jednom im je crkla perilica rublja, drugi put je Zdravko ostao bez posla. Svaki put kad bi Dario predložio da im pomognemo, srce bi mi preskočilo. “Jasmina, pa to su moji roditelji! Ne mogu ih pustiti na cjedilu.”
Nisam ni ja imala lagano djetinjstvo. Moji roditelji iz Tuzle su sve dali da bih studirala u Zagrebu. Nikad nisu tražili ništa osim da budem sretna. Zato me još više boljelo što sam stalno morala dokazivati svoju vrijednost Darijevoj obitelji.
Jedne večeri, dok sam slagala račune, Dario je došao s novom viješću: “Tata je opet ostao bez posla. Kaže da bi mu dobro došlo da mu platimo režije ovaj mjesec.” Osjetila sam kako mi se grlo steže.
“Dario, mi jedva pokrivamo svoje troškove!”
“Znam, ali… znaš kakav je tata. Ne mogu ga odbiti.”
Te noći nisam spavala. U glavi su mi odzvanjale Milenine riječi: “Ti si uvijek protiv nas!” Počela sam sumnjati u sebe – jesam li stvarno sebična? Ili samo pokušavam zaštititi ono što smo zajedno stvorili?
S vremenom su zahtjevi postajali sve veći. Kad smo kupili auto na kredit, Milena je komentirala: “A nama ni bicikl ne možete kupiti!” Kad sam dobila povišicu, Zdravko je tražio novac za popravak krova na vikendici.
Najgore je bilo prošle zime. Moja mama se razboljela i trebala sam otići u Tuzlu na nekoliko dana. Dario je bio nervozan: “Ne možeš sad otići, moji računaju na nas za Božić!”
“A moja mama? Zar ona nije važna?”
“Znaš da nije to isto… Moji su ovdje, trebaju nas svaki dan.”
Tada sam prvi put osjetila pravi bijes prema njemu. Zar sam ja samo bankomat za njegovu obitelj? Zar moje potrebe ništa ne znače?
Počela sam izbjegavati zajedničke večere i obiteljska okupljanja. Svaki put kad bih čula Milenin glas na telefonu, želudac bi mi se stisnuo. Dario je postajao sve udaljeniji.
Jedne subote, dok sam sjedila sama na balkonu, došla je moja prijateljica Mirela.
“Jasmina, ti si sjena same sebe. Što se događa?”
Ispričala sam joj sve – o novcu, pritiscima, osjećaju da nikad nisam dovoljno dobra.
“Znaš što? Moraš postaviti granice. Ako ti ne kažeš dosta, nitko drugi neće.”
Te riječi su mi odzvanjale danima. Počela sam čitati o emocionalnim granicama i razgovarati s psihologinjom online. Prvi put sam shvatila da imam pravo reći NE.
Kad su Milena i Zdravko sljedeći put došli s novim zahtjevom – ovaj put za pozajmicu za renovaciju kupaonice – skupila sam hrabrost.
“Žao mi je, ali ovaj put ne možemo pomoći,” rekla sam mirno.
Milena je problijedila: “Znači sad si pokazala pravo lice! Znala sam ja da ćeš jednog dana okrenuti Darija protiv nas!”
Dario je šutio. Pogledao me kao stranca.
Te večeri smo se posvađali kao nikad prije.
“Ti si sebična! Moji roditelji su nas odgajali, a ti ih sad odbacuješ!”
“Ne odbacujem ih! Samo želim da i mi imamo svoj život! Zar nije dosta što stalno žrtvujemo svoje planove zbog njih?”
Dugo smo šutjeli. Osjećala sam se kao da stojim na rubu litice – ili ću pasti, ili ću prvi put stati iza sebe.
Narednih tjedana atmosfera u kući bila je ledena. Milena nije zvala, Zdravko je slao poruke Dariju iza mojih leđa. Ali ja sam prvi put nakon dugo vremena mogla disati.
Počela sam više brinuti o sebi – upisala jogu, češće odlazila kod svojih roditelja u Tuzlu. Dario je polako shvatio da mora birati – ili će biti partner meni ili vječno sin svojim roditeljima.
Nije bilo lako. Još uvijek ima dana kad se osjećam krivom ili sebičnom. Ali sada znam da imam pravo na svoj život.
Ponekad se pitam: Koliko dugo žena mora trpjeti prije nego što kaže dosta? Jesam li loša snaha jer želim svoj mir? Ili samo žena koja pokušava preživjeti između tuđih očekivanja i vlastitih snova?