Kad sam tatu smjestila u dom: Između brige i osude
“Zar si stvarno to učinila, Ana? Jesi li ga stvarno ostavila tamo kao da je stara stvar?” Glas moje sestre Marije parao je tišinu kuhinje, dok su joj oči bile pune suza i bijesa. Nisam imala snage ni pogledati je. Ruke su mi drhtale dok sam stiskala šalicu kave, a srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz prsa.
Tata je sjedio u svojoj fotelji do prije samo nekoliko mjeseci, gledao Dnevnik i komentirao politiku kao da će ga netko čuti. Ali onda su došle noći kad bi zaboravio gdje je, kad bi me pitao gdje mu je mama, iako je umrla prije deset godina. Počeo je padati, gubiti se po stanu, a ja sam se bojala ostaviti ga samog i na pet minuta. Svaki odlazak na posao bio je mučenje, svaki povratak kući – strah hoću li ga zateći na podu ili u panici.
“Nisi ga smjela tamo ostaviti! Znaš da on to ne bi htio!” vikao je moj brat Dario kad je saznao. “Mi smo obitelj, Ana! U Bosni se roditelji ne ostavljaju!”
Suze su mi navirale na oči. “Dario, pokušala sam sve… Zvala sam njegovu doktoricu, tražila pomoć. Ne mogu više sama. Ne mogu ga podići kad padne, ne mogu biti uz njega 24 sata.”
Marija je samo odmahivala glavom. “Mogla si nas pitati. Mogli smo se izmjenjivati.”
“A tko bi došao? Ti živiš u Zagrebu, Dario radi po cijele dane u Njemačkoj. Ja sam ovdje sama s njim već dvije godine!”
Sjećam se dana kad sam prvi put otišla u dom za starije u predgrađu Sarajeva. Miris dezinficijensa i tišina hodnika bili su mi strani i hladni. Ali kad sam vidjela njegovu sobu – prozor s pogledom na park, ljubazne medicinske sestre – pomislila sam: možda će mu ovdje biti bolje nego samnom, iscrpljenom i na rubu živaca.
Tata me gledao zbunjeno kad sam mu rekla gdje idemo. “Ana, zar idemo kod doktora?” pitao je tiho.
“Ne, tata… Idemo na mjesto gdje će ti moći pomoći više nego ja. Bit će ti dobro, obećavam. Dolazit ću svaki dan.”
Nisam znala kako mu objasniti da više ne mogu sama. Da me boli svaki njegov pogled pun nesigurnosti i straha. Da me ubija osjećaj nemoći kad ga vidim kako traži izlaz iz vlastite glave.
Prvih tjedana dolazila sam svaki dan. Donosila mu omiljene kekse, pričala mu o unucima, puštala mu stare pjesme koje je volio. Ali svaki put kad bih odlazila, osjećala bih se kao izdajica.
Obitelj nije popuštala. “Ana, ljudi pričaju po selu da si ga ostavila kao psa! Sramotiš nas!” rekla mi je tetka Ljubica na sprovodu susjeda.
“Neka pričaju! Neka dođu pa neka oni brinu o njemu!” viknula sam prvi put u životu pred cijelom obitelji.
Ali noću bih ležala budna i slušala kišu kako udara po prozoru. Jesam li stvarno pogriješila? Je li dom zaista bio jedini izlaz? Je li ljubav prema roditelju mjerljiva brojem sati koje provedeš uz njegov krevet ili brojem žrtava koje podneseš?
Jednog dana, dok sam sjedila uz njegov krevet u domu, tata me pogledao bistrim očima kakve nisam vidjela mjesecima.
“Ana… Hvala ti što dolaziš. Znam da ti nije lako. Znam da me voliš.” U tom trenutku su mi suze potekle niz lice.
“Volim te, tata. Oprosti mi…”
“Nema što da ti opraštam. Ti si moje dijete. Znam da si učinila najbolje što si mogla.”
Te riječi su mi dale snagu da nastavim dolaziti svaki dan, unatoč šaptanjima rodbine i pogledima susjeda.
Ali obiteljski ručkovi više nisu isti. Marija me još uvijek gleda s prijezirom, Dario rijetko zove. Mama nam nedostaje više nego ikad – ona bi znala što reći.
Ponekad se pitam: koliko nas tradicija i tuđa mišljenja drže zarobljenima u osjećaju krivnje? Je li ljubav prema roditelju doista mjerljiva samo žrtvom ili i hrabrošću da priznamo svoje granice?
Možda nisam savršena kćerka. Ali jesam li zaista pogriješila što sam izabrala najbolje za svog tatu – ili sam samo prva koja se usudila priznati da ne može sama?