Kad srce daje, a ruke ostanu prazne: Priča jedne majke iz Zagreba
“Ne možeš ti, mama, razumjeti kako je danas teško. Ti si odrasla u drugo vrijeme!” – povikao je Ivan, moj sin, dok je zalupio vrata dnevnog boravka. Srce mi je preskočilo, a ruke su mi drhtale dok sam pokušavala smiriti glas. “Ivane, nisam ja tvoj neprijatelj. Samo želim da razmisliš prije nego što prodaš stan koji smo zajedno otplaćivali!”
Sve je počelo prije sedam godina, kad me Ivan nazvao sav uzbuđen: “Mama, našao sam stan u Dubravi! Ali banka traži jamca…” Nisam ni trepnula. Uvijek sam govorila da ću pomoći svojoj djeci koliko god mogu. Što vrijedi štedjeti i skupljati, ako nemaš s kim podijeliti? Potpisala sam papire, založila svoju garsonijeru i dala mu sve što sam imala sa strane. On i njegova supruga Mirela bili su presretni. “Mama, nikad ti nećemo zaboraviti ovo!” grlila me Mirela, a ja sam osjećala ponos kakav samo majka može osjetiti.
Prve godine bile su sretne. Dolazila sam im u goste, donosila kolače, čuvala unuku Saru kad su morali na posao. Svi smo zajedno slavili rođendane i blagdane. Ali kako je vrijeme prolazilo, nešto se promijenilo. Mirela je sve češće kolutala očima kad bih predložila nešto za stan ili pitala gdje su slike koje sam im poklonila. Ivan je postajao nervozan kad bih spomenula kredit ili troškove.
Jednog dana, dok sam sjedila s malom Sarom na klupi ispred zgrade, Mirela je izašla na balkon i viknula: “Sara, dođi gore! Ručak je!” Pogledala me preko ramena: “Gospođo Ljiljana, hvala što ste pričuvali Saru, ali danas bismo htjeli biti sami.” Osjetila sam knedlu u grlu. Nisam ništa rekla. Samo sam otišla kući i plakala cijelu noć.
Nakon toga, pozivi su postali rjeđi. Kad bih došla nenajavljeno, Mirela bi mi hladno otvorila vrata i rekla: “Ivan nije doma.” A kad bih ga pitala zašto me izbjegavaju, samo bi slegnuo ramenima: “Mirela ima puno posla, znaš kakva je…”
Prije nekoliko mjeseci doživjela sam moždani udar. Ležala sam u bolnici na Rebru i čekala da me netko posjeti. Ivan je došao jednom, donio voće i brzo otišao. Mirela nije ni nazvala. Kad sam se vratila kući, susjeda Ružica mi je pomagala više nego vlastiti sin.
A onda – kao grom iz vedra neba – Ivan me nazvao: “Mama, moramo razgovarati. Razmišljamo da prodamo stan i kupimo veći na Jarunu. Treba nam tvoja suglasnost jer si još uvijek jamac.”
Sjedili smo za kuhinjskim stolom. “Ivane, pa još nisi otplatio ovaj kredit! Kako misliš novi? I što ako ne budeš mogao vraćati rate? Ja više nemam ništa!”
Mirela je prevrnula očima: “Gospođo Ljiljana, to je naš život. Vi ste svoje odradili. Ne trebate se miješati.” Osjetila sam kako mi krv navire u lice. “Kako ne trebam? Da nije mene, ne biste imali ni ovaj stan! Sve sam dala za vas!”
Ivan je ustao: “Mama, nemoj dramatizirati. To je naš dom. Ti si pomogla – hvala ti – ali sad pusti nas da odlučujemo.”
Nisam mogla vjerovati što čujem. Sve godine odricanja, sve neprospavane noći kad sam brojala kune da platim ratu kredita umjesto njih kad nisu mogli… Sve to sada nije vrijedilo ništa.
Te noći nisam spavala. Gledala sam stare slike – Ivan kao beba u mom naručju, prvi dan škole, maturalna večer… Sjećam se kako sam mu šivala kostim za maskenbal jer nismo imali novca za kupovni. Sjećam se kako sam radila dvije smjene u tekstilnoj tvornici da mu platim fakultet. Sve zbog njega.
Sljedećih dana Ivan me izbjegavao. Kad bih ga nazvala, javio bi se kratko: “Zauzet sam.” Mirela mi više nije ni otvarala vrata.
Jednog popodneva došla je Ružica na kavu. “Ljiljana, znaš li ti koliko žena pati zbog djece koja ih zaborave čim im više ne trebaju? Nisi ti jedina…”
Ali mene to nije tješilo. Ja nisam pomagala Ivanu zato što sam očekivala zahvalnost ili poklon za rođendan. Pomagala sam jer ga volim više od svega na svijetu.
Prošli tjedan stigao mi je poziv iz banke – Ivan kasni s ratama za novi kredit koji je već podigao bez mog znanja. Ako ne plati do kraja mjeseca, mogu mi uzeti garsonijeru.
Suze su mi same tekle niz lice dok sam sjedila u mraku svoje male sobe. Sve što imam može nestati zbog tuđih odluka – odluka mog vlastitog djeteta.
Jučer me Ivan konačno nazvao: “Mama… treba mi još jedna usluga.”
Nisam znala što reći. Srce mi se slamalo na tisuću komadića.
Pitam vas – gdje završava majčina ljubav? Ima li granicu? Jesam li pogriješila što sam sve dala za svoje dijete? Ili je možda vrijeme da mislim i na sebe?