Kad Svekrva Postane Središte Svijeta: Bitka Između Dužnosti i Slobode
“Zašto opet kasniš s ručkom, Ivana? Znaš da mi tablete moram uzeti točno u podne!” glas moje svekrve, Milene, odzvanjao je kroz stan dok sam pokušavala smiriti Luku koji je plakao jer nije mogao pronaći svoju omiljenu igračku. Osjetila sam kako mi se ruke tresu dok sam rezala mrkvu. Pogledala sam prema satu – 11:57. Još tri minute, ali za Milenu to je već bilo prekasno.
“Mama, evo, sad ću… Samo da Luki dam igračku, molim vas…” pokušala sam zadržati miran ton, ali osjetila sam kako mi glas podrhtava. Luka je stajao uz moju nogu, suznih očiju, a muž, Dario, bio je na poslu. Opet. Kao i svaki dan otkad je njegova majka pala i slomila kuk prije četiri mjeseca.
Kad su mi javili iz bolnice da je Milena pala, nisam ni pomislila da će to značiti kraj mog starog života. “Ivana, ona nema nikoga osim nas,” rekao mi je Dario te večeri dok smo sjedili za kuhinjskim stolom. “Samo dok se ne oporavi. Znaš kakva je mama – tvrdoglava, ali brzo će ona na noge.”
Ali Milena nije bila spremna otići. Svaki dan je postajala sve zahtjevnija. Počela je komentirati kako vodim kuću, što Luka jede, koliko vremena provodim na telefonu. “U moje vrijeme djeca nisu imala toliko igračaka. I žene nisu sjedile po cijeli dan za tim mobitelima,” znala bi reći dok bih pokušavala odgovoriti na poruke s posla.
Moja mama, Jasna, zvala me svako jutro. “Draga, moraš misliti i na sebe. Ne možeš sve sama,” šaptala bi u slušalicu da Milena ne čuje. Ali kako? Dario bi došao kući umoran, poljubio Luku u čelo i nestao pod tušem ili pred televizorom. “Znaš da mi je teško na poslu, Ivana. Mama je tvoja odgovornost dok sam ja vani,” govorio bi bez trunke grižnje savjesti.
Jedne večeri, dok sam slagala rublje u kupaonici, čula sam Milenu kako razgovara s Darijem u dnevnoj sobi.
“Ona ne zna kuhati kao ja. Luka je premršav. I stalno je nervozna. Ne znam što si vidio u njoj…”
Stisnula sam zube i nastavila slagati ručnike. Suze su mi klizile niz lice, ali nisam htjela da me čuju. Nisam željela biti slaba.
S vremenom sam počela gubiti sebe. Više nisam imala vremena za prijateljice, za knjige koje sam voljela čitati navečer kad svi zaspu. Nisam imala vremena ni za Darija – naš brak se pretvorio u logistički projekt oko Mileninih potreba i Lukinih obaveza.
Jednog jutra, dok sam pokušavala nahraniti Milenu i Luku istovremeno, Milena je prosula juhu po stolu i počela vikati: “Ne znaš ni žlicu držati! Kako misliš brinuti o djetetu kad ne znaš ni o meni?!”
Luka se rasplakao, a ja sam osjetila kako mi se svijet ruši pod nogama. Bacila sam žlicu u sudoper i istrčala na balkon. Hladan zrak mi je parao lice dok sam pokušavala doći do daha.
Tada me nazvala prijateljica Sanja.
“Ivana, gdje si nestala? Nisi se javila tjednima! Hajde na kavu danas, molim te!”
“Ne mogu… Ne mogu ostaviti Milenu samu ni pet minuta. Dario radi do kasno…”
“A tko brine o tebi?” pitala je tiho.
Nisam znala što reći.
Te večeri pokušala sam razgovarati s Dariom.
“Dario, ne mogu više ovako. Osjećam se kao sluškinja u vlastitoj kući. Tvoja mama… Ona me ne poštuje. Luka pati jer sam stalno nervozna… Mi više ne razgovaramo kao prije…”
Dario je slegnuo ramenima.
“Ivana, što želiš da radim? To je moja mama. Ne mogu je izbaciti na ulicu!”
“Ne tražim to! Ali možemo li barem razmisliti o pomoći? Možda neka žena iz doma zdravlja? Ili da ti više pomažeš kad si doma?”
Dario je šutio dugo vremena.
“Vidjet ćemo,” rekao je napokon i otišao u sobu.
Sljedećih dana ništa se nije promijenilo. Milena je postajala sve zahtjevnija, a ja sve umornija. Počela sam sanjati o tome da pobjegnem – samo jedan dan bez obaveza, bez tuđih očekivanja.
Jednog dana Luka je dobio temperaturu. Cijelu noć nisam spavala uz njega, a ujutro me Milena probudila vikanjem jer joj nije donijela doručak na vrijeme.
“Zar ti tvoje dijete važnije od mene?” pitala me hladno.
Tada sam pukla.
“Dosta! Dosta više! Ja sam čovjek! I ja imam granice! Ako ovako nastavimo svi ćemo se raspasti!”
Milena me gledala šokirano, a Luka se privio uz mene.
Te večeri Dario je prvi put ostao doma ranije s posla i donio letke o pomoći u kući za starije osobe.
Nije bilo lako – osjećaj krivnje me proganjao danima. Ali prvi put nakon dugo vremena osjetila sam da dišem.
Ponekad se pitam: Jesam li sebična što želim svoj život natrag? Može li žena biti dobra supruga, majka i snaha – a da pritom ne izgubi samu sebe? Što vi mislite?