Kad svekrva preuzme tvoj život: Priča iz zagrebačkog stana

“Opet nisi dobro obrisala stol, Ana!” glas Marije, moje svekrve, odjeknuo je kroz kuhinju kao hladan tuš. Pogledala sam je preko ramena, pokušavajući progutati knedlu u grlu. “Bit će bolje kad ti to sama napraviš, Marija,” odgovorila sam tiho, ali ona je već uzdahnula i teatralno uzela krpu iz mojih ruku. Ivan je sjedio za stolom, listajući novine, kao da ne vidi ni mene ni svoju majku.

Tako izgleda moj život već šest mjeseci. Sve je počelo kad je Marija pala na stepenicama i slomila koljeno. Operacija je prošla dobro, ali oporavak je bio dug. Ivan je odmah rekao: “Mama će kod nas dok ne stane na noge.” Nisam imala srca reći ne, pogotovo jer njegova sestra Lidija ima bebu i živi u Osijeku. Ali nitko nije rekao koliko će to trajati. Nitko nije pitao kako će to utjecati na mene.

Prvih tjedan dana trudila sam se biti najbolja snaha na svijetu. Kuhala sam juhe, mijenjala zavoje, prala joj kosu. Marija je bila zahvalna, ali čim je mogla ustati iz kreveta, počela je preuzimati kontrolu nad našim stanom. “Ana, ne koristi tu deterdžent, to ti nije dobro za ruke.” “Ana, zašto si stavila toliko soli u juhu?” “Ana, moj Ivan voli drugačije skuhanu kavu.”

Ivan bi samo slegnuo ramenima: “Pusti je, znaš kakva je mama.” Ali ja sam osjećala kako se zidovi našeg malog stana u Novom Zagrebu sve više sužavaju oko mene. Nisam više imala svoj mir. Nisam više imala svoj brak.

Jedne večeri, dok sam pokušavala zaspati uz zvuk Marijinog televizora iz dnevnog boravka, Ivan mi je šapnuo: “Znaš da joj je teško. Samo još malo, molim te.” Okrenula sam mu leđa i suze su mi klizile niz obraz. Nisam znala kako mu reći da i meni postaje teško.

S vremenom su se sitnice pretvorile u velike stvari. Marija je počela dovoditi svoje prijateljice na kavu bez da me pita. U mojoj kuhinji! Jednog dana sam došla s posla i zatekla ih kako komentiraju moj izbor zavjesa. “Ana ima čudan ukus, ali mlada je još,” rekla je jedna od njih. Osjetila sam kako mi lice gori od srama i bijesa.

Pokušala sam razgovarati s Ivanom. “Osjećam se kao gost u vlastitom stanu,” rekla sam mu dok smo prali suđe. On me pogledao kao da sam poludjela. “Pa to je moja mama! Neće biti ovdje zauvijek.”

Ali dani su prolazili, a Marija nije pokazivala znakove odlaska. Počela sam izbjegavati vlastiti dom – ostajala bih duže na poslu, šetala po Jarunu do kasno navečer samo da ne moram gledati kako Marija preuređuje moj život.

Jednog petka navečer, kad sam napokon skupila hrabrosti reći Ivanu da više ne mogu tako, Marija je došla do nas s papirima od doktora. “Morat ću još barem dva mjeseca na fizikalnu terapiju. Ne mogu još sama kući.” Ivan ju je zagrlio i rekao: “Naravno da ćeš ostati kod nas koliko god trebaš.” Pogledao me preko njenog ramena, kao da očekuje da se složim.

Te noći nisam spavala. U glavi mi se vrtjela scena iz djetinjstva kad sam gledala svoje roditelje kako se svađaju jer je baka stalno bila kod nas. Obećala sam sebi da nikad neću dopustiti da netko treći uništi moj brak. A sad sam bila upravo tu – zarobljena između muža koji ne vidi moju bol i svekrve koja ne želi otići.

Sljedećih tjedana napetost je rasla. Počela sam gubiti apetit, nisam mogla raditi, kolegice su me pitale jesam li dobro. Jednog dana me šefica pozvala na razgovor: “Ana, ako ti treba slobodan dan ili pomoć, samo reci.” Samo sam kimnula glavom i pobjegla u WC plakati.

Jedne subote Lidija je došla iz Osijeka s bebom. Sjele smo na balkon dok su Marija i Ivan gledali televiziju. “Znaš,” rekla mi je tiho, “mama uvijek nađe način da bude u centru pažnje. Kad sam ja rodila, svaki dan me zvala i govorila mi što radim krivo s bebom.” Pogledala me suosjećajno: “Nisi ti kriva što se ovako osjećaš. Ali moraš reći Ivanu kako ti je. Inače ćeš puknuti.”

Te večeri skupila sam svu snagu i sjela s Ivanom za kuhinjski stol. “Ivan, volim te, ali ovo više nije naš dom. Ne mogu živjeti ovako još mjesecima. Treba nam privatnost. Trebam tebe – a imam osjećaj da te gubim.” Prvi put nakon dugo vremena vidjela sam ga zbunjenog i tužnog.

“Ne znam što da radim,” rekao je tiho. “Ne mogu mamu izbaciti na ulicu.”

“Ne tražim to,” odgovorila sam kroz suze. “Ali možemo li barem postaviti neka pravila? Da imamo svoj vikend sami? Da ona ne dovodi goste bez pitanja? Da poštujemo jedni druge?”

Ivan je šutio dugo vremena. Onda je ustao i otišao u dnevni boravak razgovarati s Marijom. Čula sam povišene glasove – prvi put otkad živi kod nas.

Sljedećih dana stvari su se malo popravile. Marija više nije komentirala svaku moju odluku i počela me pitati prije nego što dovede nekoga u stan. Ivan i ja smo otišli sami na izlet u Samobor – prvi put nakon pola godine.

Ali rana ostaje. Povjerenje koje smo imali poljuljano je. I dalje se bojim što će biti kad Marija konačno ode – hoćemo li Ivan i ja opet biti isti? Ili nas je ova situacija zauvijek promijenila?

Ponekad se pitam: Koliko daleko trebamo ići zbog obitelji? Gdje prestaje žrtva, a počinje gubitak sebe? Što biste vi napravili na mom mjestu?