Kad te vlastito dijete zaboravi: Ispovijest jedne majke i svekrve

“Znaš što, Ljiljana? Ja tebe nikad nisam voljela. I neću se više pretvarati!” riječi su koje su mi još uvijek odzvanjale u ušima dok sam sjedila sama u kuhinji, zureći u hladnu šalicu kave. Ana, moja snaha, nije se trudila sakriti svoju netrpeljivost prema meni. Nije joj bilo dovoljno što sam joj predala sina, što sam se povukla iz njihovih svakodnevnih odluka – ona je željela da nestanem iz njihovih života.

Sve je počelo prije dvije godine, kad su Ivan i Ana odlučili živjeti sami, daleko od mene, u stanu koji sam im pomogla kupiti. “Mama, znaš da Ana želi svoj mir. Nemoj dolaziti nenajavljeno,” rekao mi je Ivan jednom prilikom, a ja sam osjetila kako mi srce puca na tisuću komadića. Nisam imala nikoga osim njega. Suprug mi je preminuo prije deset godina, a Ivan je bio moje jedino dijete, moj ponos i smisao života.

Jednog popodneva zazvonio mi je telefon. Bila je to Ana. “Ljiljana, možeš li mi objasniti zašto si opet zvala Ivana sinoć? Znaš da radimo do kasno i da mu treba mir!” njen glas bio je hladan kao led. “Samo sam htjela čuti svog sina, Ana. Nisam imala lošu namjeru…” pokušala sam objasniti, ali me prekinula: “Uvijek imaš neku namjeru. Znam da pokušavaš okrenuti Ivana protiv mene!”

Nisam mogla vjerovati što čujem. Ja, koja sam cijeli život posvetila svom djetetu, sada sam optužena da rušim njegov brak. “Ana, nikad ne bih to učinila. Volim vas oboje…” prošaptala sam kroz suze. “Ne moraš glumiti. Ivan zna što radiš,” rekla je i prekinula vezu.

Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi se vrtjele slike iz prošlosti – kako sam Ivana vodila u školu, kako smo zajedno pekli kolače, kako me grlio kad bi pao i ozlijedio koljeno. Sada ga nisam mogla ni nazvati bez da me njegova žena optuži za nešto što nikada ne bih učinila.

Sljedeći dan odlučila sam otići do njih. Stajala sam pred vratima s kolačem u rukama, nadajući se da će me barem Ivan zagrliti kao nekad. Vrata je otvorila Ana. “Što sad hoćeš?” upitala je bez pozdrava. “Donijela sam vam kolač… mislila sam…” “Nisi trebala dolaziti. Ivan nije doma,” prekinula me i zalupila vrata pred mojim nosom.

Vratila sam se kući slomljena. Nazvala sam prijateljicu Mariju i ispričala joj sve. “Ljiljana, moraš se zauzeti za sebe! Ne možeš dozvoliti da te tako tretiraju!” rekla mi je odlučno. Ali kako? Kako da se borim protiv vlastitog djeteta i njegove žene?

Dani su prolazili u tišini. Ivan me nije zvao. Nisam imala snage ni volje izlaziti iz kuće. Počela sam sumnjati u sebe – jesam li stvarno pogriješila što sam ga toliko voljela? Jesam li ga gušila svojom brigom?

Jednog dana stigla mi je poruka od Ivana: “Mama, molim te, poštuj naš prostor. Ana je trudna i treba joj mir.” Trudna? Nisam znala ni da očekuju dijete! Suze su mi navrle na oči – postat ću baka, a nitko mi nije rekao.

Nazvala sam Ivana, ali nije se javljao. Poslala sam mu poruku: “Sine, volim te i uvijek ću biti tu za tebe i tvoju obitelj.” Nije odgovorio.

Tjedni su prolazili, a ja sam svaki dan gledala kroz prozor nadajući se da će mi doći sretna vijest ili barem poruka pomirenja. Umjesto toga, osjećala sam se sve usamljenije.

Na dan kad se rodila mala Ema, saznala sam to od susjede koja je vidjela Ivana i Anu s bebom u parku. Srce mi se steglo – nisam bila pozvana ni u bolnicu ni na slavlje.

Nakon nekoliko dana skupila sam hrabrost i otišla do njih s poklonom za unuku. Ana me pogledala s prijezirom: “Nisi nam potrebna tvoja pomoć ni tvoji pokloni.” Ivan je šutio, gledao u pod.

“Ivane, zar stvarno misliš da ti želim zlo? Zar ne vidiš koliko mi nedostaješ?” upitala sam ga kroz suze.

“Mama… Ana i ja želimo svoj život. Molim te, poštuj to,” rekao je tiho.

Vratila sam se kući praznih ruku i slomljenog srca. Dani su prolazili u tišini, a ja sam shvatila da više nemam nikoga osim sebe.

Ponekad se pitam – gdje sam pogriješila? Je li ljubav majke danas postala teret? Ima li mjesta za nas starije u životima naše djece ili smo osuđeni na samoću?

Što vi mislite – jesam li stvarno pogriješila što sam toliko voljela svoje dijete ili je ovo sudbina svih nas majki koje ostanemo same?