Kad ti dijete kaže da te više ne voli: Priča jedne majke iz Sarajeva

“Ne volim te više, mama. Hoću kod tate!”

Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam sjedila na rubu Filipovog kreveta, pokušavajući mu popraviti pokrivač. Bio je utorak navečer, kiša je lupkala po prozoru našeg malog stana na Grbavici, a ja sam osjećala kako mi se svijet ruši pod nogama. Filip, moj šestogodišnji sin, gledao me ozbiljno, s onim tvrdoglavim izrazom lica koji je naslijedio od svog oca, Damira.

“Zašto to govoriš, Filipe?” pitala sam tiho, pokušavajući ne zaplakati pred njim.

“Kod tate je zabavnije. On mi kupuje Lego, vodi me na ćevape i ne viče na mene kad prosipam sok po tepihu,” odgovorio je, gledajući u svoje male ruke.

Osjetila sam kako mi se grlo steže. Znam da sam zadnjih mjeseci bila nervozna. Razvod s Damirom bio je težak, pun ružnih riječi i još ružnijih tišina. Filip je bio između nas dvoje, kao lopta koju nitko ne želi ispustiti, ali nitko nije siguran kako je pravilno držati.

Te noći nisam spavala. U glavi su mi se vrtjele slike: Filip kako trči ocu u zagrljaj, Damir koji ga podiže visoko iznad glave i smije se onim smijehom koji sam nekad voljela. Sjetila sam se i svih naših svađa – zbog novca, zbog vremena, zbog toga tko je bolji roditelj. Sjetila sam se i trenutaka kad sam vikala na Filipa jer nisam znala kamo s vlastitim frustracijama.

Sljedećeg jutra nazvala sam svoju sestru Anu. “Ne znam što da radim,” rekla sam kroz suze. “Filip želi živjeti s Damirom. Rekao mi je da me ne voli.”

Ana je šutjela nekoliko trenutaka. “Djeca znaju biti okrutna kad su povrijeđena ili zbunjena. Možda mu samo treba malo vremena. Jesi li razgovarala s Damirom?”

Nisam. Nisam imala snage. Damir i ja smo komunicirali samo oko termina viđanja i alimentacije. Sve ostalo bilo je prekriveno slojem ljutnje i neizgovorenih zamjerki.

Te večeri, kad je Filip zaspao, sjela sam za kuhinjski stol i napisala poruku Damiru: “Filip kaže da želi živjeti s tobom. Možemo li razgovarati?”

Odgovorio je brzo: “Doći ću sutra nakon posla.”

Cijeli dan sam bila nervozna. Kad je Damir došao, Filip mu je potrčao u zagrljaj. Osjetila sam ljubomoru, ali i olakšanje što ga moj sin ipak voli.

Sjeli smo za stol dok se Filip igrao u sobi.

“Znaš da ga ne možeš samo tako uzeti,” rekla sam tiho.

Damir je uzdahnuo. “Ne želim ga uzeti od tebe, Majo. Ali možda mu treba više vremena sa mnom. Znaš da sam ja uvijek bio onaj zabavni roditelj…”

“A ja sam uvijek ona zla vještica koja viče i tjera ga na zadaću,” prekinula sam ga gorko.

“Nisi ti kriva što si umorna i pod stresom. Znam da ti nije lako,” rekao je neočekivano nježno.

Pogledala sam ga kroz suze. “A što ako me stvarno više ne voli? Što ako sam ga izgubila?”

Damir je šutio, a onda rekao: “On tebe voli više nego što misliš. Samo je mali i zbunjen. I ja sam bio ljut na svoje roditelje kad su se razveli pa sam govorio gluposti.”

Nakon što je Damir otišao, sjela sam pored Filipa dok je slagao Lego kockice.

“Filipe, znaš da te mama voli najviše na svijetu?”

Nije me pogledao, ali je klimnuo glavom.

“Ponekad mama bude tužna ili umorna pa možda previše viče ili zaboravi biti zabavna kao tata. Ali to ne znači da te ne volim ili da si ti kriv za to. Znaš li to?”

Filip me pogledao svojim velikim smeđim očima. “Znam… Ali kod tate je sve lakše.”

“Zato što tata ima više vremena za igru kad ste zajedno. Ali mama mora raditi, kuhati, prati… Sve ono što ti možda ne vidiš.”

Filip je šutio pa me zagrlio oko vrata.

Sljedećih dana trudila sam se više slušati nego govoriti. Kad bi Filip rekao nešto što me boli, pokušala bih ne reagirati odmah nego pitati ga zašto to osjeća. Počela sam s njim raditi male stvari – zajedno smo pravili palačinke, crtali po prozorima kad bi padala kiša, išli na pijacu subotom ujutro.

Jednog dana došla nam je pedagogica iz škole na razgovor o prilagodbi nakon razvoda roditelja.

“Djeca često misle da su ona kriva za razvod ili da moraju birati stranu,” rekla mi je tiho dok smo sjedile u njenom uredu punom crteža.

“A što ako on stvarno želi živjeti s ocem?”

“To ne znači da vas ne voli ili da ste loša majka. To znači da mu treba osjećaj sigurnosti i ljubavi od oba roditelja.”

Te riječi su mi donijele malo mira.

Navečer sam sjela pored Filipa dok je gledao crtiće.

“Znaš li da možeš voljeti i mene i tatu jednako? I da nije tvoja krivnja što više ne živimo zajedno?”

Filip me pogledao i klimnuo glavom.

“Hoćeš li sutra sa mnom na Baščaršiju na sladoled?”

Osmijehnuo se prvi put nakon dugo vremena: “Hoću!”

I tako smo počeli graditi novi odnos – polako, nesigurno, ali iskreno.

Ponekad se još uvijek pitam: Jesam li dovoljno dobra majka? Hoće li mi Filip jednog dana zamjeriti što nisam mogla spasiti našu obitelj? Ili će shvatiti da ljubav nije uvijek savršena – ali je uvijek tu?

Što vi mislite? Je li moguće biti dobar roditelj kad ti vlastito dijete kaže da te ne voli? Kako ste vi prošli kroz ovakve trenutke?