Kad ti susjedi postanu noćna mora: Priča o Edinu i granici izdržljivosti

“Opet, Amira! Opet! Slušaj ovo!” vikao sam kroz zid, dok su se basovi s druge strane miješali s mojim vlastitim otkucajima srca. Sat je pokazivao 2:17 ujutro, a ja sam već treći put te noći pokušavao zaspati. Moja supruga Amira samo je tiho uzdahnula, okrenula se na drugu stranu i povukla pokrivač preko glave. “Edine, molim te, pusti ih. Znaš da neće prestati. Samo ćeš se još više iznervirati.”

Ali nisam mogao pustiti. Nisam mogao više. Već mjesecima, otkako su se Jasmina i njen brat Adnan doselili iz Mostara u stan iznad nas, naš život se pretvorio u pakao. Svaku noć ista priča – muzika, gosti, smijeh, povremeno i svađa koja bi završila razbijenim čašama ili urlanjem. Nekad bih mislio da će plafon pasti na nas.

Prvi put sam pokušao razgovarati s njima. “Jasmina, molim te, može li malo tiše? Djeca nam ne mogu spavati, a ja ujutro radim.” Pogledala me onim svojim praznim pogledom, s cigaretom u ruci i rekla: “Ma hajde, Edine, opusti se malo. Nije smak svijeta. Subota je!”

Ali nije bila subota. Bio je utorak. I nije bio jedanput – bio je svaki dan.

Nakon nekoliko tjedana, kad su mi podočnjaci postali stalni suputnik, a Amira počela izbjegavati razgovore sa mnom jer sam bio stalno nervozan, odlučio sam prijaviti policiji. Prvi put kad sam nazvao, dežurni policajac me pitao: “Gospodine, jeste li sigurni da je to hitan slučaj?” “Molim vas, samo ih upozorite! Ne mogu više!”

Došli su, pokucali na vrata iznad nas, nešto promrmljali i otišli. Buka je prestala na pola sata, a onda još glasnije nastavila. Kao da su me htjeli kazniti što sam ih prijavio.

Tako je krenulo. Svaki put kad bih zvao policiju, osjećao sam se sve bespomoćnije. Jednom mi je policajac rekao: “Gospodine Edine, ovo nije za 122. Morate razgovarati s upraviteljem zgrade ili podnijeti prijavu općini.” A kome da se žalim kad svi sliježu ramenima? Upraviteljica zgrade, stara Fata, samo bi rekla: “Ma mladi su, proći će ih. Sjeti se kako si ti nekad bio.” Ali ja nikad nisam bio takav. Nikad nisam bio bezobziran prema drugima.

Moja djeca su počela slabije učiti u školi. Sin Tarik mi je rekao: “Babo, mogu li spavati kod nane? Tamo je tiho.” Amira i ja smo se udaljili jedno od drugog. Počeo sam piti tablete za smirenje koje mi je doktorica propisala nakon što sam joj ispričao sve.

Jedne noći, kad sam osjetio da više ne mogu izdržati, kad mi se činilo da će mi srce iskočiti iz grudi od bijesa i nemoći, opet sam nazvao policiju. “Molim vas! Molim vas! Više ne mogu! Dođite odmah!” Glas mi je drhtao. S druge strane linije čuo sam uzdah i šapat: “Gospodine Edine, ovo je već peti put ovaj tjedan…”

Nisam ni završio razgovor kad su došli. Ovaj put nisu otišli gore – došli su meni na vrata. “Gospodine Edine, zloupotrebljavate hitne službe. Ovo nije način.” Osjećao sam se kao kriminalac dok su me pitali zašto stalno zovem.

“Zato što nitko drugi neće pomoći! Zato što više ne mogu! Zato što mi život prolazi u čekanju da netko nešto poduzme!” vikao sam kroz suze.

Te noći su me odveli u stanicu. Amira je plakala dok su me vodili niz stepenice pred očima susjeda koji su šaptali iza spuštenih roleta. U stanici su mi rekli da ću dobiti kaznu zbog zloupotrebe hitnih službi – 30 dana zatvora uvjetno i novčana kazna.

Kad sam izašao iz stanice sljedeće jutro, osjećao sam se kao da više nemam dom. Djeca su me gledala sa strahom i tugom. Amira nije rekla ni riječ cijeli dan.

Jasmina i Adnan su nastavili po starom – možda čak i gore nego prije. Nitko im ništa nije mogao. Policija više nije dolazila ni kad bi ih drugi susjedi zvali.

Počeo sam izbjegavati ljude u zgradi. Na poslu su me gledali kao čudaka kad su pročitali članak na lokalnom portalu: “Muškarac iz Sarajeva uhapšen zbog lažnih poziva policiji.” Nitko nije pitao kako mi je ili zašto sam to radio.

Jedne večeri sjedio sam na balkonu i gledao svjetla grada kako trepere kroz maglu. Pitao sam se gdje sam pogriješio – jesam li trebao biti glasniji ili tiši? Jesam li trebao trpjeti ili otići? Zašto institucije ne štite običnog čovjeka? Zašto smo svi tako sami u svojim problemima?

Možda nisam trebao zvati policiju toliko puta. Možda jesam. Ali što biste vi napravili da vam netko svaki dan uništava mir i nitko vas ne čuje?

“Je li grijeh tražiti mir u vlastitom domu? Ili smo svi osuđeni da šutimo dok nas ne slome?”