Kruh, čaj i tišina: Moja priča s Damirom
“Opet si zaboravio kupiti kruh, Damire?” moj glas je drhtao dok sam gledala u praznu vrećicu na stolu. On je samo slegnuo ramenima, ni ne podižući pogled s ekrana mobitela. “Nisam stigao, Ivana. Imaš dvopek, zar ne?”
U tom trenutku, tišina između nas bila je glasnija od bilo kakve svađe. Sjedila sam za stolom, gledala u šalicu mlakog čaja i osjećala kako mi srce tone. Nije se radilo o kruhu. Nikada se nije radilo o kruhu. Radilo se o tome da me nije čuo, da me nije vidio, da sam postala nevidljiva u vlastitom domu.
Damir i ja smo zajedno već deset godina. Upoznali smo se na fakultetu u Zagrebu, on je studirao elektrotehniku, ja kroatistiku. Sjećam se njegovih šala, načina na koji me znao nasmijati kad sam bila najtužnija. Ali sada, kao da su te šale nestale zajedno s njegovim osmijehom. Ostala je samo rutina – posao, povratak kući, večera pred televizorom, povremene posjete njegovoj majci u Sesvetama.
“Ivana, možeš li mi ispeći jaja? Kasnim na posao,” viknuo je iz kupaonice. Nisam odgovorila. Umjesto toga, gledala sam kroz prozor na sivilo zagrebačkog jutra i pitala se gdje sam nestala u svemu tome.
Moja majka, Marija, često mi je govorila: “Muškarci su takvi, šuti i trpi, bit će lakše.” Ali meni nije bilo lakše. Svaki dan bio je sve teži. U tramvaju do posla gledala sam druge žene – neke su bile nasmijane, neke umorne poput mene. Pitala sam se koliko nas zapravo živi ovako – s partnerom koji je tu fizički, ali duhom miljama daleko.
Jednog dana, nakon još jedne večeri provedene u tišini dok je Damir gledao utakmicu Dinama, skupila sam hrabrost i rekla: “Damire, možemo li razgovarati?” Pogledao me preko ruba naočala, kao da ga ometam u nečemu važnom.
“O čemu?”
“O nama. O tome kako se osjećam zadnjih mjeseci. Kao da više ne postojim za tebe. Kao da smo samo cimeri.”
Zastao je na trenutak, a onda slegnuo ramenima: “Ivana, svi parovi tako završe. To ti je život.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Ali ja ne želim takav život! Ne želim biti nečija sjena!”
Damir je uzdahnuo i vratio se televizoru. “Previše gledaš one serije. Život nije film.”
Te noći nisam mogla spavati. Sjetila sam se svojih snova iz studentskih dana – željela sam putovati, pisati knjige, imati obitelj punu smijeha i topline. Umjesto toga, imala sam hladan stan i još hladnije jutro.
Na poslu me kolegica Sanja pitala: “Jesi dobro? Izgledaš iscrpljeno.” Samo sam kimnula glavom. Nisam imala snage objašnjavati.
Jednog vikenda otišla sam kod roditelja u Karlovac. Majka je kuhala grah dok je otac gledao vijesti. “Kako je Damir?” upitala me.
“Dobro je,” slagala sam automatski.
Majka me pogledala ispod obrva: “Ivana, nisi dobro. Znam te bolje nego što misliš.”
Tada sam prvi put izgovorila naglas: “Ne znam koliko još mogu ovako. Osjećam se kao da nestajem svaki dan malo po malo.”
Majka je šutjela neko vrijeme pa rekla: “Znaš, ja sam cijeli život šutjela zbog tvog oca. Ali ti nisi ja. Ti imaš pravo tražiti više.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam se vraćala u Zagreb.
Sljedećih tjedana pokušavala sam razgovarati s Damirom, ali svaki put bi završilo isto – on bi se povukao u sebe ili bi me optužio da dramatiziram.
Jednog jutra, dok sam pripremala čaj i gledala u praznu kutiju za kruh, odlučila sam napisati pismo Damirovim riječima koje nikada nije izgovorio:
“Draga Ivana,
Žao mi je što te ne vidim, što te ne čujem. Znam da si tu, ali kao da zaboravljam koliko vrijediš…”
Pisala sam i plakala satima. Na kraju nisam imala hrabrosti dati mu to pismo.
Sve više vremena provodila sam vani – šetajući Maksimirom, ispijajući kave sa Sanjom ili jednostavno sjedeći sama na klupi i promatrajući ljude oko sebe.
Jedne subote Sanja me povela na radionicu pisanja u knjižnici Bogdana Ogrizovića. Tamo sam upoznala Lanu i Mirelu – žene koje su također prolazile kroz slične borbe. Počela sam pisati priče o ženama koje su odlučile potražiti sreću izvan granica svojih tišina.
Damir je primijetio promjenu: “Gdje si stalno? Nikad te nema doma.” Po prvi put nisam osjećala krivnju.
“Tražim sebe,” odgovorila sam mirno.
Nekoliko tjedana kasnije donijela sam odluku – preselila sam se kod Sanje dok ne pronađem svoj stan. Damir nije rekao ništa; samo je slegnuo ramenima kao i uvijek.
Sada sjedim za novim stolom, pijem čaj i jedem svježi kruh koji sam sama kupila. Tišina više nije neprijatelj nego prostor za moje misli i snove.
Ponekad se pitam: Jesam li previše tražila ili sam napokon shvatila koliko vrijedim? Koliko nas još živi u tišini čekajući da netko drugi prepozna našu glad za ljubavlju i poštovanjem?