Majčina Ambicija: Kako Sam Gotovo Izgubila Svoje Sinove
“Zašto ne možeš biti kao tvoj brat?” riječi su koje su mi pobjegle iz usta prije nego što sam ih stigla zaustaviti. Dario je stajao predamnom, pogleda spuštenog u pod, dok su mu ruke nervozno stiskale rub majice. Vedran je u isto vrijeme sjedio za stolom, s osmijehom na licu i svježom peticom iz matematike na papiru. U tom trenutku, kuhinja našeg stana u Novom Zagrebu bila je poprište tihe oluje.
Nikada nisam željela da bude ovako. Oduvijek sam sanjala o skladnoj obitelji, o sinovima koji će biti najbolji prijatelji, ali život se rijetko odvija prema našim planovima. Dario je od malena bio povučen, sramežljiv i nesiguran. U školi su ga zadirkivali zbog viška kilograma i starog mobitela. Prijatelji su mu bili rijetki, a ocjene prosječne ili loše. Vedran, dvije godine mlađi, bio je sve ono što Dario nije: otvoren, šarmantan, uvijek okružen prijateljima i s lakoćom je nizao uspjehe u školi i sportu.
“Mama, mogu li izaći van?” pitao je Dario tihim glasom.
“Ne dok ne završiš zadaću! Pogledaj Vedrana, on je već sve riješio i još ima vremena za trening!”
Znam da sam pogriješila čim sam izgovorila te riječi. Vidjela sam kako mu lice pada, a oči postaju mutne od suza koje nije htio pokazati pred bratom. Vedran je šutio, ali sam znala da mu godi što ga hvalim. U tom trenutku nisam shvaćala koliko duboko režem Darija svakom usporedbom.
Godine su prolazile, a jaz među njima rastao. Dario se sve više povlačio u sebe. Počeo je izbjegavati obiteljske ručkove, zaključavao se u sobu i satima buljio u ekran računala. Vedran je postajao zvijezda škole – kapetan nogometnog tima, predsjednik razreda, omiljen među profesorima. Ja sam bila ponosna na njega, ali istovremeno sam osjećala krivnju zbog Darija.
Jedne večeri, nakon još jedne svađe oko ocjena, Dario mi je rekao: “Mama, znaš li ti uopće tko sam ja ili vidiš samo ono što nisam?” Te riječi su me pogodile kao šamar. Nisam znala što reći. Samo sam stajala tamo, osjećajući se kao najgora majka na svijetu.
Moj muž, Emir, često mi je govorio: “Pusti ga, Jasna. Ne možeš ga natjerati da bude kao Vedran. Svako dijete ima svoj put.” Ali ja sam bila uporna. Mislila sam da činim najbolje za njega – gurajući ga prema uspjehu, vjerujući da će mi jednog dana biti zahvalan.
Sve se promijenilo prošle zime. Dario je nestao na cijelu noć. Nije odgovarao na poruke ni pozive. Policija ga je pronašla rano ujutro na autobusnom kolodvoru u Slavonskom Brodu – pokušavao je pobjeći kod prijatelja kojeg je upoznao online. Kad smo ga doveli kući, bio je slomljen.
“Zašto si to napravio?” pitala sam kroz suze.
“Zato što ovdje nikad nisam dovoljno dobar! Nikad neću biti Vedran! Nikad neću biti tvoj ponos!”
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam rekla i učinila posljednjih godina. O svim trenucima kad sam ga uspoređivala s bratom, kad sam ga tjerala da bude netko tko nije. Shvatila sam da sam svojim ambicijama gotovo izgubila sina.
Počela sam se mijenjati. Više nisam forsirala ocjene ni usporedbe. Počela sam slušati Darija – njegove strahove, želje i male pobjede koje su njemu značile sve. Vedranu sam objasnila koliko je važno podržavati brata umjesto natjecati se s njim.
Nije bilo lako. Trebali su mjeseci povjerenja i razgovora da se rane počnu zacjeljivati. Dario je polako izlazio iz svoje ljušture – pronašao je prijatelje među gamerima, počeo crtati stripove i čak osvojio treće mjesto na školskom natječaju za kratku priču. Vedran mu je prvi čestitao.
Danas smo bliži nego ikad prije – ali ožiljci ostaju. Ponekad uhvatim Darija kako me promatra s nesigurnošću u očima ili Vedrana kako pokušava biti savršen samo da me ne razočara.
Pitam se često: Jesam li svojim ambicijama uništila ono najvrijednije među nama? Može li ljubav ispraviti sve pogreške koje smo napravili iz najboljih namjera?
Što vi mislite – koliko daleko smijemo ići u želji da djeca budu uspješna? Je li ljubav dovoljna da zaliječi stare rane?