Majčina borba: Kad snaha odgaja unuke drugačije nego što sam sanjala

“Ne možeš joj opet dati čokoladu, Ana! Rekla sam ti već sto puta!” – moj glas je zadrhtao dok sam gledala svoju snahu kako mojoj unuci pruža još jedan red Milke. Ana je samo slegnula ramenima, kao da sam joj rekla nešto nevažno, i nastavila razgovarati na mobitel. U tom trenutku, osjećala sam se kao da sam nevidljiva u vlastitoj kući.

Zovem se Ankica, imam 63 godine i cijeli život sam provela u Zagrebu. Moj sin Ivan je uvijek bio moje zlato, a kad se oženio Anom, nadala sam se da ću dobiti kćer koju nikad nisam imala. Umjesto toga, dobila sam zid šutnje i osjećaj da sam višak. Najgore od svega je što imam osjećaj da Ana ne zna ili ne želi znati kako se odgajaju djeca. Moji unuci, Lucija i Filip, rastu u svijetu ekrana, slatkiša i bez pravih granica. Sve ono što sam ja godinama gradila s Ivanom, sada gledam kako nestaje pred mojim očima.

“Mama, pusti Anu, ona zna što radi”, Ivan mi je rekao prošli tjedan kad sam mu pokušala objasniti da djeca ne smiju gledati crtiće do kasno u noć. “Zna?” – htjela sam viknuti, ali sam samo progutala knedlu. Zna li ona stvarno? Ili je samo lakše pustiti djecu pred televizor dok ona skrola po Instagramu?

Nedjelja je, ručak je na stolu, a Lucija odbija jesti juhu. “Neću juhu! Hoću pizzu!” viče ona, a Ana joj bez riječi daje mobitel da gleda crtani. U meni vrije. “Lucija, kod bake se jede ono što je na stolu!” – pokušavam biti čvrsta, ali Ana me pogleda onim svojim pogledom koji govori: ‘Ne miješaj se.’ Ivan šuti. Osjećam kako mi srce puca.

Navečer sjedim sama u kuhinji i vrtim film unatrag. Sjećam se kako sam ja odgajala Ivana – strogo, ali s puno ljubavi. Nije bilo ni mobitela ni tableta, a slatkiši su bili samo nedjeljom. Danas je sve drugačije. Pitam se: jesam li ja staromodna ili je svijet poludio?

Jednog dana, dok sam vodila Luciju u park, prišla mi je susjeda Marija. “Ankice, vidim ti nisi baš sretna zadnjih dana. Sve u redu?” Pogledala sam je i osjetila kako mi suze naviru na oči. “Marija, bojim se da gubim kontakt s vlastitom obitelji. Ana me ne sluša, Ivan me izbjegava kad god pokušam razgovarati o djeci. A unuci… kao da ih gubim.”

Marija me zagrlila. “Znaš, i ja sam imala problema sa svojom snahom. Trebalo mi je vremena da shvatim da ne mogu sve kontrolirati. Možda bi trebala pustiti malo…”

Ali kako pustiti? Kako gledati kako tvoje unuke odrastaju u nešto što nisi željela? Kako šutjeti kad vidiš da nešto nije dobro?

Sljedeći tjedan, Filip je došao iz vrtića s temperaturom. Ana je bila na poslu, Ivan također, pa su ga doveli meni. Skuhala sam mu čaj od kamilice i stavila toplu oblogu na čelo. “Bako, ti si najbolja”, šapnuo mi je prije nego što je zaspao. U tom trenutku osjetila sam olakšanje – možda ipak nisam potpuno nepotrebna.

Ali čim je Ana došla po njega, odmah je počela: “Zašto mu daješ taj čaj? On voli ledeni čaj iz dućana!” Nisam mogla vjerovati svojim ušima. “Ana, to nije zdravo za njega!” – pokušala sam objasniti. “Ankice, molim vas, poštujte moje odluke kao majke!” – rekla je hladno i otišla.

Te noći nisam mogla spavati. Prevrćem se po krevetu i razmišljam gdje sam pogriješila. Jesam li previše kritična? Jesam li previše vezana za svoju sliku idealne obitelji? Ili je Ana stvarno nemarna?

Sljedećih dana pokušavam biti tiša, manje komentirati. Ali svaki put kad vidim Luciju s mobitelom ili Filipa kako jede čips za doručak, srce mi preskoči. Ivan me izbjegava, Ana me gleda kao neprijatelja. Unuci su sve udaljeniji.

Jednog dana, nakon još jedne svađe oko toga što djeca jedu i koliko vremena provode pred ekranima, Ivan me zamolio da sjednemo zajedno. “Mama, znam da ti je teško. Ali Ana i ja želimo odgajati djecu na svoj način. Molim te, pokušaj nas podržati.”

Gledam ga i osjećam se kao da mi netko reže dušu. “Ivane, sve što radim, radim iz ljubavi. Samo želim najbolje za vas i djecu.”

“Znam, mama. Ali ponekad tvoja briga izgleda kao kritika. Ana se osjeća loše. I meni je teško kad ste stalno u sukobu.”

Nisam znala što reći. Samo sam šutjela i gledala u stol.

Dani prolaze, a ja učim šutjeti. Učim voljeti izdaleka. Kad mi dođu u posjet, trudim se ne komentirati ništa. Ponekad mi Lucija dođe u krilo i šapne: “Bako, volim te.” Tada mi srce zaigra. Možda je to dovoljno.

Ali svake noći pitam se: Jesam li ja loša majka jer ne mogu pustiti? Jesam li loša baka jer želim više sudjelovati? Ili je ovo jednostavno cijena modernog života?

Drage žene, jeste li i vi ikada osjećale ovako? Gdje je granica između brige i miješanja? Hoću li ikada pronaći mir u vlastitoj obitelji?